Kako u ovoj današnjoj dvojnosti osjetiti drugu polovicu sebe samoga, kako spoznati svoju istinu u drugome?
Jedino misao, koja vodi do najvišeg stepena ljudskog saznanja, postaje snaga etičkog uzdizanja ka pravom životu i energija iz koje izrasta osjećaj koji nazivamo ljubav. Najviši smisao ljubavne čežnje se uzdiže iznad horizonta plemenitog djelovanja i ostvaruje se u neposrednom doživljaju praljepote. Ljubav je čežnja za cjelovitim ispunjenjem osobnosti i konačnim sjedinjenjem sa višim božanskim bićem, ona je rođenje ljepote, a njen cilj je zrcaljenje naše duše u drugom biću i spoznaja njegove u nama samima.
Ljubiti ljubav, osjetiti je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će nas uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ćemo crpiti svoju stvarnost i sanjati ljepotu života.
Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa tadašnjeg neznanja, Sofija postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog davnog zagrljaja. Igrajući se formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama boja.
Tamo gdje su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, nastala je, prekrasnim bojama oživljena, dimenzija našeg istinskog postojanja. Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta, prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama. Tu je, na početcima prije početka, u ljubičastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma Ljubav.
Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, svijetlost, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, vjernost samome sebi, hrana života.
Možemo je zvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ona je, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica našeg života u beskraju univerzuma.
Postanimo vjernost, osjećaj osjećaja ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva. Ona je ljepota koja se sama u nama rađa i iz nas izlazi kao nježnost, topla riječ, opraštanje i darivanje.
Jedino Ljubav može pobijediti prokletstva, ušutkati glasove demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće. Jedino ona ne dopušta da samoća postane osamljenost u kojoj Rusalkina ili Posejdonova djeca mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan oceana neznanja.
Vjernost prema samome sebi i prema drugima se krije u osjećanju osjećaja ljubavi, među treptajima zvjezda našeg nutarnjeg neba, među lepšavim leptirima na Elizejskim poljanama naše duše. Vjernost i ljubav su nedjeljive jedna od druge, one izrastaju u predivan osjećaj istinskog postojanja. Gdje nema ljubavi nema ni vjernosti. Sve ostalo je varka, zavaravanje prvo sebe samoga, a onda i drugoga.
bglavac
edin.kecanovic
