Noć se spuštala mjesečevim sjajem u odaju sreće. Tišina je titrala zvjezdanim prahom i grlila obzorje zapadnog neba. Ti si sjedio za radnim stolom i razbijao tišinu tipkovnicom kojom si pretako svoje misli na zaslon računala. Sjedila sam na divanu i listala da Vincievu monografiju i osluškivala tvoje misli brojeći otkucaje slova kojima si rečenicama darivao smisao. Zidni sat je otkucavao protočnost vječnosti, crno- bijeli mačak je spavao kraj mojih nogu, a meni se pričinjalo kao da se vrijeme zaustavilo u očima Mona Lise koja mi se smiješila neotkrivenom tajnom renesansnog umjetnika. Slijevanje dva lica u jedno se zrcalilo pred mojim očima. Je li to znakovlje dvojnosti Leonardove osobnosti ili ipak pretakanje njegove ljubavi koju je osjećao duboko u sebi. Što li krije taj osmijeh?, pomislih glasno. Prišao si mi prekidajući pisanje i gledajući prelijepo lice petstoljetne dame šapnuo, tišinu nutarnjeg neba. Uronih u dubinu njena pogleda i osjetih snagu ljubavi. Osmijeh je bio zarazan, obgrlio me je nježnošću ruke koja je svoje osjećanje slila u neprocijenjivu vrijednost svevremena. Mističnost tog trenutka se širila odajom sreće. Pogledah u tvoje oči i vidjeh tvoju dušu koja je izranjala iz dubine oceana snova i plijenila moje srce. O čemu pišeš, upitah da ne odam uzbuđenje koje osjetih u staničju žudnji. O pretakanju jedne duše u drugu, o neminovnoj sličnosti osmijeha pri ljubavnom činu, odgovorio si vraćajući se stolu. Ostala sam sama, po meni pada sitna prašina vremena, a u prostore mojih misli ulaze pauci.  Ziblju se na vjetru i proviruju kroz moje oči....strah me je..dođi, vidjeti ćeš...sve je pjesak i pjena...šapnuh Kaštelanov stih želeći tvoj zagrljaj. Ugasio si računalo i donio čaše u kojima se zrcalilo božansko piće. Ispijali smo nektar sazrio na obroncima tvoga djetinjstva, slušali Nat King Cola, smiješili se i predavali snazi ognjila ljubavi.

http://sretan-trenutak.blogspot.com