"Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice."
Ranko Marinković je napisao štivo o rukama i na koncu kaže, svemu su krive ruke, to je jasno.
A da nema ruku? Što su ruke? pita sebe i nas Ranko.
Dok smišljam odgovor gledam pokrete prstiju na tastaturi računala. Dodir njihovih vrhova sa beživotnim slovima stvara na zaslonu za mene vidljivi svijet misli. Ritam njihovih pokreta proizlazi iz ritma mojih osjećaja i oblikuje rečenice u, nadam se, razumljivo štivo.
Na dlanovima se smjestilo srce univerzuma i titrajući održava život i sjedinjuje nas sa titrajima nebskog vretena.Pokušat ću, pišući baladu o dlanovima, ispričati priču o čudesnoj energiji iz koje smo izrasli, energiji koja traje eonima, stoljećima, desetljećima, godinama, mjesecima, tjednima, danima, satima, minutama i još uvijek izrasta iz trenutka svjesne spoznje, trenutka u kojem jedino svijesno trajemo.
To je u isto vrijeme i balada o mojim, njenim, njegovim, našim, vašim rukama dragi čitaoci, o rukama u vječnom i nezaustavivom pokretu, dlanovima, oknima kroz koje struji snaga naše životne energije, naš život. Osnova za obavljanje mog, Tvog, Vašeg dnevnog posla su ruke. Promatram ih i vidim na njima svoje misli, prepoznajem namjere, osjećam život. Ruke su pametne i vrijedne, stišću se u šaku i šire u lepezu, a mogu se sklopiti u molitvu i poniznost duše, one vole, ali te iste ruke su u stanju milovati i udariti, graditi i rušiti, grliti, daviti i ponekada u nekom nesretnom času i ubijati. Što će učiniti naše ruke odlučuje univerzum našega uma, izvor čudesne izlječujuće energije, koju nazivamo različitim imenima, a ona je uvijek osnova našeg postojanja u beskraju božjeg sna. Umijeće pokreta naših ruku izvire iz naših misli i mi tek u dijalogu s njima postajemo umjetnici ili nespretnjaković, virtuozi ili vječni gubitnici, neuspjeli svirači na strunama života ili sanjari posla koji obavljamo. Na njihovim dlanovima je izvor početka, na njima ostaju sjećanja na ugodne i neugodne susrete, one pamte vatru i led, nježnost svile i hladnoću metala, zaobljenost jabuke i oštricu noža. Dlanovi su naše treće oko. Jutros dok smo još ležali u krevetu, naše ruke su se probudile prve tražeći put u novi dan. Isključile su budilicu, uključile radio, otvorile slavinu za vodu, tubu zubne paste, nanijele kremu na lice i napravile prvu jutarnju kavu.
Nijema igra naših ruku je energija koju danas nazivamo REIKI, TAO, PRANA, ORGON, BIOENERGIJA, ali to je još uvijek samo energija našega života. Na našim dlanovima vjekuje život, a mi uopće nismo svjesni naše ovisnosti o tim prozorima kojim osjećamo i susrećemo svijet u kojem živimo. Primjećujemo ih tek dok ih peremo, kad režemo nokte ili kada se počnu javljati staračke mrlje na njima.
Vječna igra napinjanja i opuštanja mišićnog svoda dlana, postajanja i nestajanja svoda kugle koju svojim pokretima oblikuju mišići dlana i prstiju je jedan od savršenijih rezultata naše evolucije. Naše se ruke, ta najvrednija alatka svih vremena, pokreću snagom naše svijesti i postaju najdjelotvornije izlječujuće sredstvo u ovom čudesnom svijetu izraslom iz srca univerzuma, iz izvora osnovne energije, života, energije koja se kasnije, mjenjajući oblike preobražava u ljubav, mržnju, sreću, tugu, bolest ili zdravlje.
Marinkovićeve Ruke su, zapravo i melankolična sonata otočkom zavičaju, samoći u jednom zatvorenom kozmosu. Pohvala otočkim prosjacima, što razotkrivaju svu tu ubogu prostotu otočkih gospođa, koje snuju jedan bolji život, koji se neće dogoditi. Saga o zalutalim talijanskim vojnicima što izgubljeni u ovim enklavama samoće čine velika zla. Ne dozvolimo rukama da postanu ubojice ljepote. Rukama pišemo pjesme koje nastaju u srcu, njima pišemo tekstove o duši i njenoj sjeci, ruke su produžetak naših misli i naših osjećaja, vršcima prstiju ulazimo u ovaj svijet i stavljamo svoje srce u eter.
bglavac
edin.kecanovic
