Uranjam u dubinu sebe, osjećam osjećanje osjećaja u bezvremenu nebeske rijeke i plovim njom sve dalje i dalje u beskrajnost kozmičkih zakona, a Kohinor u meni putokaze iskri, u riznicu neprocjenjenih istina me šalje, putevima koje čovječanstvo već tisućljećima sanja. Iskre zvjezde sa Platonovog neba, osluškujem muziku Pitagorinih sfera, smiješe mi se Demokritovi atomi, a rijeka života neumorno teče kroz plamene jezike moga postojanja i dokazuje Heraklitov san. Na putovanju putevima davnih sanja susrećem Zenonovu kornjaču satkanu od svjetlosnih zraka i spoznajem da sam uvijek tek na pola puta do izvora drevnog, do onog čudesnog, vječno traženog pupka svijeta.

Četri duše bajne, četiri osnove stvaranja svijeta, Pele, Etera, Rusalka i Gea na toj stazi mi anđeoskim muzikom nježno šapuću, sjedinjene tako u mom neznanju iskre mi spoznaju da sam svjetlošću sa planine svjetla istinski vođena, da u meni uvijek iznova zaiskri nešto što me usmjerava ka onome cilju za koji sam predodređena. Četiri duše bude u meni znatiželjno dijete, malog čovječuljka, od plesa iskričavih niti vječne sreće ispleteno, od bisera sjanih obgrljeno, satkano od zvuka sirenina pjeva, djete malo koje ne poznaje tminu, ne poznaje titraje ljudskoga gnjeva, samo naslućuje kada u drugoj duši nebom oluja ljutnje sijeva.

Gledam to sretno biće kako se na Elizejskoj livadi cvijetnoj s leptirima igra, kako hvata zlaćani Venerin prah, kako stvara moj vilinski svijet, svijet u kojem uistinu opet odrastam do djeteta uklesanog u tajnoviti mramor velikog skulptora, tog čudesnog boga kojeg danas, vjerujući poeziji velikoga Prousta, vjerujući ocu dimenzije svjetla, vjerujući izvorima sa kojih sam znanje do sada pila, jednostavno osjećam u sebi i nazivam moje vrijeme.

http://sretan-trenutak.blogspot.com

http://jutro-poezije.forumotion.com/t44-bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida