U zagrljaju svitanja vidjeh zvjezde u njihovoj nagosti,
u praskozorju blagosti slutih ljubav i duše radosti
snoviđenje kojim mjesec sonatu od snova svira,
svilenim strunama moje još usnulo srce dira.
Na ovozemaljskim stazama cvjetaju ruže,
a šapat života iz vrulje novom sjenkom stiže.
Duša moja sa sjenkom o ljepoti snova tajnovito romori,
dok svijest munjama prijeti ljubav osjećajem sreće žubori.
Srce se kupa u izvoru sanja, vječnom zagrljaju vala i pjene,
legendarnim mačem razbija sve prošle tuge i nesreća sjene,
Gordijski čvor zaostalog straha, svojim dodirom ruši,
da jecaje duše, tužni vapaj unutarnjeg vuka, uguši,
da pod kišama suza iz svemirova skuta,
duša moja pronađe onaj dio puta,
one staze po kojima sretna,
luta sjena sjetna.
Na tom putu srećem ljudske sjenke, lica, uzdignute glave,
srodne duše koje život, ljubav, svaki treptaj oka slave.
S usana vrelih nektar se širi, šapat nebeskog govora,
a nad sretnim srcem iskri krijes od lovora.
Artemis, čuvarica Lunina hrama, zlatnom strijelom
u brevijaru života, javu veze svjetlošću bijelom,
iz nebeskih cvjetova krade zvjezdana slova,
ispisuje tajnu mojih davnih snova.
Trenutak pobjede nad nećim što nazivah nepostojeće,
suza sreće, znak u duši se vječno gnjezi proljeće,
kap rose na latici ruže, sunce u zrncu pijeska,
a život se u srcu novim snovima bljeska.
bglavac
edin.kecanovic
