U ovom čarobnom djeliću sna u meni žive uzdasi i treptaji Kush- ove duše, čujem davne melodije tonovima ovoga sretnog sna, a lepršavost cvijeća me mirisom i vjetrom poziva da uđem u jedrenjak koji će me nositi pučinom života. Osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, prepoznajem u sebi kolonu bića koja korača stazom vremena. 

Vidim njihova lica u kristalima ovog čudesnog sna koji budna sanjam na obroncima sretnog trenutka spoznaje. Kolona korača putevima uspomena, smjenjuju se trenuci u kojima je bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih sjenki moje osobnosti. Sjenke se igraju sa osjećajima, plešu virtualni ples sa mislima i ja uistinu postajem kapljica u rijeci vremena, kristal u kojem su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni treptaji oka u kojima sam iskrila ljubav i sreću, oplakivala tugu i bol. Trenutak blješti pred vratima srca, grli stare i rađa nove osjećaje. Tu u nutrini sebe, u svemiru uma, u oluji uspomena spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka je kristalna prizma u kojoj se zrcale slike življenog života.
Arhitekt toga blještećeg zdanja je Vrijeme. Osjećam snagu tog nestalnog i tvrdoglavog Boga, ulazim na galiju sa jedrima od latica iz vremena poezije ruža, postajem stih neke davne pjesme. Galija me odnosi ka dalekom otoku da tamo zagrlim tog svojeglavog Boga, da mu okitim čelo leptirovim krilima dolepršalim iz neke druge legende, da mu šapnem najljepšu poeziju srca, da mu ne dozvolim da mi oduzme uspomene na ljepotu prvih sastanaka, da ga zatvorim u srce, u onu komoru gdje ostaju samo lijepa sijećanja.