Bilo je to vremenu revolucije cvijeća. Na vratima naše mladosti je stajao mudrac, čovjek čiji je govor bio antologija, govor cvijeća kojim je svoje znanje pretvarao u lekcije kojima nas je učio da je ljubav sjedinjenje sna i jave, da su Dante i Beatriče personifikacija tog osjećaja koji se krije u Kafkinom dvorcu koji sam pisac nije pronašao u sebi. Govorio nam je jezikom Dantea, Petrarce, Calderon de la Barce, Kafke, Prousta, šaputao je poezijom snova drevnih pjesnika želeći nas uvjeriti da je život je sjen i san. Još uvijek u dubini uma čujem tu šaputavu svjetlost i nastavljam budna sanjati da se ne izgubim u misaonom labirintu, da ipak stignem do Kafkinog dvorca, da vidim empirejsku ružu i osjetim u sebi Danteov raj.

"Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka."

Možda sam ipak samo sanjalica, možda samo poželjeh vidjeti Torinsko platno, Volto Santo, sveto lice, vidjeti još nikada viđeni lik, možda  poželjeh osjetiti blizinu vječnosti i ljepotu osjećaja i predati se tajanstvenoj ljepoti koja se krije negdje duboko u meni. Upitah se, kako otkriti tu ljepotu, kako osjetiti osjećanje osjećaja, kako zakoračiti u vrtnju nebeskog vretena i uzdignuti se iznad grijeha, kako spoznati roj pčela koji na rajskim poljanama moga maloga neba oplođuje cvjeće ljubavi. Osluhnuh jecaj tišine, pogledah u beskrajnost sna i vidjeh Volto santo na obroncima  jave.