Gasi se dan, jedan od mnogih u kojima gnječim sjećanja i trčim uz rijeku, palim oči neba da ne zalutam u slijepoj ulici nekadašnjeg života.
Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
na srebrenom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.
Šaputava melodija njegovih riječi je dodirivala srce.
Tvoja duša je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
onoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
trenutak će postati vječnost.
Tada mu šapnuh, tiho najtiše što sam mogla
Tvoje usne su dio mene,
a naše ruke u klupku neznanja
sjedinjuju stvarnost u vrulju novih snova.
I pričinilo mi se da je vrijeme stalo, postalo trenutak koji još uvijek traje.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
širio se ozon sreće.
Nebom je klizila ponoć
šireći miriš navlažene svile
i jecaj tek probuđenog srca.
Trg cvijeća je toga jutra šutio suncem i ja osjetih miris maja u bijelom pupljku koji mi je poklonio. Sreća dotaknu misli, zaustavi želje i ja u ogledalu istine prepoznah siluetu tuge u odlasku.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
bglavac
edin.kecanovic
