Tek kada uronimo u tajnovite puteve svoje duše, kada osjetimo tugu i bol, kada spoznamo razloge isplakanih suza, kada ih odživimo srcem, kada sami sebi priznamo počinjene grijehe, kada oprostimo sebi tada znamo cijeniti i zvjezdane šapate drugih duša, osjećamo ljepotu anđeosko- vilinskog bića u svakom dragom suputniku na ovim zvjezdanim stazama božjega sna i onda više ništa nije sljepoća i gluhoća osjetila, nije pustinja osjećaja, nego zelena oaza, osunčani grad, Elizejska poljana na kojoj cvjetaju cvjetovi ljubavi. Još uvijek se rado prisjećam vremena koje nazivam olujom ruža i prepuštam se titrajima latica na kojima lepršaju leptiri moga uzdrhtalog srca. Bila sam putnik kroz vrijeme, pustolov pred vratima sna, tragač za srećom koju sam iz osobnog neznanja naslućivala izvan moga malog univerzuma. Ona malena iskrica koja postoji u svakom čovjeku, Božja iskra, ljubav mi je bila uvijek zvijezda vodilja kroz neprohodne šume strahova, ona me je izvodila iz prašuma punih tajanstvenih zvukova besanih noći, njome sam se uzdizala u bespuća bezvremena i sretno spuštala na Adu, željeni otok prividnog mira.
Akordi tuge nas zaglušuju,
krik umiruće ljubavi,
vrisak boli u srcima
jer smo joj rastrgali odoru,
na prsima njenim gnječili cvjetove ljepote,
palili vatru grijeha,
a oči njene su praštale,
oči dva jezera nebom obojena
srebrom mjesećine osjenjena,
samo oči su opraštale i
opraštaju još uvijek.
Ti i ja
tugom sjedinjeni,
nekim dalekim,
samo nama nevidljivm,
svijetlom zagrljeni.
Iz treptaja njenoga oka,
oplemenjeni trenutkom opraštanja,
koraknusmo koritom rijeke zaborava.
Vjetar je pjevao
o ljudskim čežnjama,
zvijezde šutile o snovima,
kišile su neisplakane suze.
Ti i ja
sjedinjeni u istini rastanka,
oko nas je bila noć,
a na obzorju duše,
tamo daleko iza oblaka,
rađala se svijetlost
okrunjena našim tek naslućivanim snovima,
koje danas,
u svjetlosnom zagljaju neba sretni,
zauvjek odvojeni sanjamo.
"Odakle dolazi ljepota"Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
bglavac
edin.kecanovic
