Dok se gase oči neba srcem osluškujem buđenje dana. Dok se gase oči neba grlim dušu zrakama unutarnjeg sunca i pokušavam, ovim svitanjem, probuđeno osjećanje osjećaja pretvoriti u izričaj, opisati ga da postane razumljivo, da ostane sjećanje, da zaiskri kao uspomena, da bude vječna straža na vratima vremena.
Ljubavi
ti si tu,
ti si uvijek tu
u mirisu jutra,
u cvrkutu ptica,
u milovanju vjetra
ti me grliš mojim
unutarnjim suncem.
Osjećam taj nježni,
svijetlosni zagrljaj ljepote,
osjećam snagu tvoje dobrote,
osjećam širenje tvoje topline.
Ti si zrak koji udišem,
uranjaš u srce,
postaješ krv,
ponornica mojih želja,
vrulja mojih žudnji,
ti cvijetaš na kršu tuga,
rasteš na padinama snova,
dozrijevaš na obroncima svijesti
i opijaš me kao nektar
kao božansko vino.
Napisano ne zrcali ono što osjećam, to su samo nabacane misli, pjesmica, izričaj kojim poželjeh ljubavi odjenuti odoru vječnih snoviđenja. Mjenjam oblik slova u krasopis pradjedova i osjećam njihove osmjehe na obzorju spoznaje.
Iznenada vidjeh zagrljaj Kairosa i Sofije. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, on postade čudesno dvojstvo, izvor ljubavi i uzrok svim svjetskim vjenčanjima. LJUBAV postade trag vidljivog svjetla, obgrli univerzum i iznjedri ovaj svijet i nas u tom ljubičastom snu. Ljepota ovog trenutka u kojem osjećam toplinu svjetlosnog zagrljaja kao snagu postojanja, ovaj treptaj oka postaje smisao i snaga sna koji budna sanjam, postaje ono neizgovorivo, neopisivo, ono tek dodirljivo treptajima srca, milovano muzikom duše, sjedinjeno sa mirisima cvijetne livade pune kristalnih cvjetova svjesne spoznaje. Ljubav tada postaje sjenka duše, lepršavi leptir koji oplođuje cvijetove svijesti i raznosi sjeme znanja beskrajnim poljem istinskog života. Šapućem toj vjernoj pratilji svih mojih unutarnjih previranja, ti si uvijek tu, pratiš me u stopu, spavaš u osmjesima, budiš se u tugama, liječiš moje boli, bdiješ nad umorom. Ti si tu vječna straža mojim slabostima, vječna obrana mojim strahovima. Rođena iz svitanja, ovog djevičanskog poroda dana, ti si svjesnost, svjetlosni zagrljaj proizašao iz nepostojećeg središta, ti si kao vječnost ušla u moje gravitaciono tijelo puno trajanja u beskraju te čudesne ljepote. Tvoje oči su svijetlo u prašumi želja, tvoj glas je tišina jutrenja, žamor uzavrelog dana, simfonija sunočavanja. Svjetlost nad svjetlima dotaknu moju tišinu i u podnožju beskraja buknu plamen, probudi uzbuđenja prvih pripadanja, onu tihu vatru zauvijek pohranjenu u uglovima sjećanja, oslikanu u galeriji uspomena, življenu na obroncima svjesti. Jutros zakoračih u svijet svjetla, u hram u kojem je ljubav najviša svećenica, u hram istinskog života i iz kaleža snova ispih nektar sazrio na padinama spoznaje.
bglavac
edin.kecanovic
