Sat je odbijao dvanaest... I bilo je dvanaest
udaraca lopatom o zemlju ...
To je moj čas! - kriknuh - ... A tišina
odgovori: - Ne boj se; ti nećeš
vidjeti kako pada posljednja kaplja
koja treperi u vodenoj uri.
Još ćeš mnoge časove prospavati
na tom starom žalu,
a onda ćeš jednog vedrog jutra spaziti
svoj čamac privezan za drugu obalu.
Antonio Machado
Zaustavljeni u sretnom trenutku, na vratima vremena postajemo sudionici osunčanog sna u kojem skladamo najsuptilniju simfoniju univerzuma, sudjelujemo u ostvarenju lijepih snoviđenja. Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog svijeta, vjekovima oslikavanog svijeta, nježnom svirkom trstenice, na nas već stoljećima čeka Pan, bog pastira i poziva nas u drevni san. Shvatila sam prevaru u onome što smo stoljećima opisivali atributima ljepote, u onome čime smo se tek zavaravali. Osjetih da je to bila iluzija tuđeg sna. Ta vječno sanjana, ta poetična slika raja, ta vječno željena zemlja je tu, nosim je u srcu, pomislih gledajući laste kako dolaze. Mislili smo jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i tragovi želje na obrazima. Suton otvori oči neba, da ne zalutam u tmini čežnje, a šapat duše univerzuma dotaknu moje uzdrhtalo srce, obgrli ga tonovima svjetlosne muzike u koju je bilo utkano tkivo ljubavi, imginarni most koji nas je oduvjek sjedinjavao. Bilo je Jakovljevo, nad mojim čelom je iskrila mliječna staza, zvjezdani put ka nekoj novoj istini.
Orionovo sazvježđe je prosulo zlaćanu prašinu, Jakovljeve ljestve, trag treperave sreće među svilenim jastucima, a mi blagošću neba dotaknuti, šapatom svjetlosnih duša ohrabreni utonusmo u dubine unutarnjeg svemira, u novi san. Osjetiš li dok toneš u snove dodir mojih misli utkanih u dlanove mjesečine koji klize tvojim obrazima, osjećaš li oblik sna u koji te pretvaram. Šapatom oblikujem tvoj lik u svjetlosnu muziku beskraja, bojim te pastelnim nijansama vječno sanjanoga Raja, slušam tvoj glas okupan plamenim jezicima u vjetru koji se širi Arkadijom i donosi miris ljeta. U svjetlosti tvoje blizine, u iskrici one iste svjetlosti iz koje izranja ljubav, u sebi iskonskom tišinom tebe u tebi ljubim, a ti mi odgovaraš osmijehom utkanim u zvuke Panove frule. Spokojno odrastamo u srcu i gazimo vrijeme pogledom koji postaje svjetlosni zagrljaj, zagrljaj u kojem vrijeme ne postoji. Sretni se događamo u toj ljepoti bez čekanja jer trajemo u sretnom trenutku koji ne poznaje daljinu i ne priznaje rastanke. Milovani prstima mesečine nestajemo u lakoći molitve kojom pozdravljemo noć, tu ljepoticu koja nas sjedinjuje odorom vjerovanja u ljubav.
bglavac
edin.kecanovic
