SKEPTICIZAM I BARBARSTVO

(Emile M. Cioran: «Volja k nemoæi, eseji» Demetra,

Filozofska biblioteka Dimitrija Saviæa, Zagreb 1995)

Suočenost s krajem ovog civilizacijskog ciklusa, s krizom starog europolikog svijeta u znaku dotrajavanja moderniteta, sudbinski određuje moduse suvremenog mišljenja. Emile Michele Cioran, francuski mislitelj rumunjskog podrijetla, pripada tom krugu čiji duhovni horizont drhti u nijansama apokaliptičkog nemira uma. Duboko proživljavajući pad uzapalost) u prostor i vrijeme jednog «iskorijenjenja» (Heidegger), Cioran nema više onu snagu volje za odbijanjem svijeta ili motrifikacijom i kvijetivom volje za život (Schopenhauer), niti dionsko prianjanje uz svijet i agonizam (Nietzsche) volje za moć.

Um osjeća nemoć, duh malaksalost a skepsa ulazi u sve pore života. Cioran želi biti (i jest) anti – Nietzsche i blizak mu je Albrecht Dührerovim vizijama Apokalipse. Mišljenje lišeno apsoluta stare metafizike i vjere može biti samo simptomatolgija vremena i svijeta, jedna egzistencijalna «psihologija». Ali, u tome je Cioran izuzetan kao dijagnostičar onog nižeg u čovjeku u analizama homo barbaricusa – europeanusa.

U epohi dominiranja političke dimenzije bića, vlasti biološkog, jedne hipertrofirane i pervertirane volje k moći, snaga se očituje u onom nižem čovjeku, u strastima, mržnji, zlobi, zavisti etc.

To je ono barbarsko pred kojim se mislitelj osjeća nemoćno te njegova svijest završava u sumnji, dubokoj dubitaciji bespomoćnog promatratelja. Vršeći vivisekciju tog barbarskog u čovjeku, Cioran vidi i težinu duhovne krize u kojoj se i on utapa. Snaga je barbara u snažnoj volji, u potvrđivanju pa makar najčešće u vidu razaranja. Volja u službi zla: nasuprot bolesnoj, slaboj, nedjelotvornoj volji koja se manifestira u skepticizmu.

Kraj jedne civilizacije (bilo grčke, rimske ili suvremene) očituje se u rastu skepticizma, ali i u nostalgiji za barbarstvom. Upravo je barbarstvo posljednja riječ civilizacije i skepticizma.

Opijen vremenom i svijetom, demiurg iluzija i prividnih znanja, zapadnjak sakriva istinu iza mnogih svojih «stečevina» (pa tako npr. i demokracije!). U vrijeme kraja utopije i plitkosti anit – utopija, kada ono apokaliptičko potiskuje utopijsko, zapad tone u sve nijanse skepticizma i barbarstva. Zanimljive su opservacije Ciorana u ruskom Istoku i Balkanu kao «zonama vitalnosti» gdje je najmanje prisutna i svijest nemoćnosti. Balkan je zona sklonosti i razaranju i «očuvanja ostavštine divljaštva». Ono barbarsko tu je jače potvrđivanje života makar u vidu «nekrofilije», thanatičkih impulsa – tu je prostor apokaliptičke jave.

Cioran se u tom kontekstu (vrlo aktualnom – što se pokazalo u naše vrijeme!) pita, hoće li ti «jedini primitivci Europe» dati Europi novi poticaj ili će to Europa shvatiti kao svoje «posljednje poniženje»?

Pitanje je otvoreno, a to nije samo Cioranovo već i naše pitanje. Meðutim, u kontekstu mišljenja planetarnog poliloga, artikulacija problema skepticizma i barbarstva smješta se u dimenziju drugačijeg duhovnog horizonta koji transcedira eurocentričku komponentu. Procesi mnogovrsnih silnica planetarne polilogizacije drugačije tendiraju «pitanju Europe» i kraju zapadnjačke civilizacije. Nemoćan da očuva dignitet humanuma kroz stav skeptika, on se priklonio i cinizmu (donekle u smislu starih kirika), potpuno izražavajući mentalitet suvremenog zapadnjaka. To treba uvažavati, - ali čovjek jest in nuce biće nade, duhovno biće koje skrbi o svojoj duhovnoj suštini i ima snage da se bori s onima nižim, da iskorijeni barbarsko onkraj krize civilizacijskih i inih determinanti. Jer, čovjek nije samo posrnulo i palo biće.

U Rijeci, 5. rujna 1995.