EPISTOLA O DUHOVNOM ODGOJU

(osvrt na pedagošku problematiku duhovnosti škole)

Suvremena škola i sustavi odgoja i obrazovanja pred

izazovima pedagoške prakse, u labirintalnosit pro et contra

razlièitih paidagoških (grè. Paios-djeèak; ago-vodim) koncepata

i primjene znanja pedagogijskih znanosti, nalazi se in statu

74

nascendi pred velikim kušnjama. Primjene novih tehnologija,

novih paidagoških metoda, novih «tehnika» i konstrukata

znanstvenog uma, nisu problem. To se rješava «u tijeku»

primjenom novih spoznaja u postojeæu praksu izobrazbe. Ono

presudno, meðutim, odnosi se na skrivenu, duhovnu

komponentu škole: naime, kakva treba biti škola i sustavi koji

imaju najviši telos u skrbi o duhovnom biæu mladog èovjeka? To

je i najvažnije etièko pitanje škole, njenog humanizma i

središnjeg mjesta u životu èovjeka i društva.

Nažalost, pedagogijske se znanosti samo usputno bave tim

krucijalnim paidagoškim pitanjem. To da je èovjek in nuce

duhovno biæe, na rubnim je podruèjima artikulacija pitanja o

èovjeku i procesima odgoja i obrazovanja. U nekim

«alternativnim» pravcima (npr. waldorfska pedagogija) ono ima

svoje mjesto, ali i to je nedovoljno za težinu i znaèaj

problematiziranja duhovnosti u kontekstu paidagoškoga. Neki

fenomeni suvremenosti (npr. «New Age»), rast ekološke svijesti,

planetarizacija duhovnosti etc. sve više pred «tehnièare»

suvremene škole iniciraju probleme kojima se postavlja i pitanje

korjenite transformacije razumijevanja odgoja i obrazovanja u

novom dobu, koje nije samo doba tehnike i tehnologije

sveukupnog bivstvovanja, veæ i spiritualizacije po mjeri

duhovnosti èovjeka i novoj duhovnoj potrebitosti koja se raða na

frontu planetarnosti.

Mladi èovjek, s novim duhovnim senzibilitetom, raste i

odgaja se u preživjelim stereotipima, po kanonima prošlosti. Sve

što ne može naæi u školi, on traži izvan nje. Sve ono izvan škole

postaje formativni princip njegova odgajanja i sveukupne

izobrazbe. Škola se u suštini marginalizirala. A to je neodrživo.

Kriza u kojoj se nalazi škola, pripada integralno kriznosti

suvremenog materijaliziranog i duhovno barbariziranog života

društava. Ona tu kriznost samo potencira i aplicira u onom

najosjetljivijem i najdalekosežnijemu: odgoju mladog èovjek.

Može se uputiti kritika «svjetovnosti škole», ali to ne pogaða bit.

Rješenje nije u «religizaciji škole», tj. novom

unidimenzioniranju, što in ultima linea vodi novim religijskim ili

etièkim fanatizmima. Iz robovanja «suvremenosti» ne smije se

pasti u robovanje «arhaizmima». Treba kreativno tražiti nova

rješenja, stasati u novim duhovnim horizontima, otvarati se

novim iskustvima, što ne znaèi vezivanje uz ortodoksiju bilo

75

koje religije ili etièkog sustava, svjetonazora ili koncepcije.

Duhovnost jest sloboda, sloboda traganja i rasta vlastitog

duhovnog biæa. Najljepši ideal zapadnjaèke filozofije, ideal

slobode, svoj najviši izraz ima u podruèju duhovnosti, duhovnog

rasta èovjeka, a škola treba biti medij i sredstvo tog rasta.

Plediramo stoga za duhovnost škole, ne neki tip «duhovne

škole», veæ za stav contra dogmaticos et fanaticos, bilo koje

provinijencije. Pedagogija vidi samo razvoj mladog biæa: razvoj,

meðutim, implicira ono dublje, a to je duhovni rast. Vitalna,

emocionalna i mentalna dimenzija uvjetuju onu najvišu,

spiritualnu dimenziju. Postojeæa škola uvažava znaèenje prvih

triju dimenzija i nastoji ih usavršiti. Ali istinsko je duhovno

perfekcioniranje po mjeri èovjeka kao biæa slobode, kao homo

interiora.

Možda taj zahtjev izgleda «nerazumljiv» postojeæim

pedagoškim koncepcijama koje vide samo niže dimenzije

èovjeènosti. One dopuštaju religiozni odgoj i obrazovanje, ali

kao na kapaljku. Javlja se i svijest o potrebi moralne izobrazbe,

ali to je još uvijek nekako efemerno. Potrebno je stoga jedno

dublje razumijevanje èovjeka i svijeta, nova spiritualna iskustva

i nova saznanja da bi i u svijest pedagogijskih znanstvenika ušlo

svjetlo o potrebi duhovnosti škole. Nije to lako, ne dogaða se to

preko noæi. Ne znaèi to odbacivanje postojeæih znanja i

koncepata veæ njihovu korjenitu transformaciju. Ono više ne

znaèi degradaciju nižeg i odbacivanje.

Nije to unošenje «mistike» u svjetovnu dimenziju

bivstvovanja veæ, uz uvažavanje pluridimenzionalnosti života, a

prije svega života mladog èovjeka, obogaæenje tog života

duhovnim ciljevima i dubljim doživljavanjem cjeline života.

Misle li suvremeni politièari i pedagozi da æe se svijet ljubavi,

nenasilja i mira ostvariti bez duhovnosti škole? Ne shvaæaju li da

je u tome i najdublja odgovornosti za buduænost mladeži, za

buduænost svijeta u cjelini? Hoæe li razumjeti temeljnu

suprotnost suvremenosti, pa i najdublje pitanje naravi i sudbine

škole: homo spiritualis contra homo barbaricus?

Potrebno nam je za poèetak mnogo znanja, mnogo

prosvjeæivanja i upoznavanja duhovnih vrednota i iskustava

razlièitih duhovnih tradicija. Valja uèiti i širiti svoje duhovne

horizonte, ali prije svega osjeæati rast novog duhovnog

senzibiliteta, koji je najjaèi upravo u mladih, u njihovoj

76

duhovnoj potrebitosti. Škola mora tražiti odgovore da bi mogla

davati odgovore. Velika je odgovornost na njoj i na onima koji je

kreiraju i «drže u pogonu». To važi i za hrvatsku školu. Pohvalno

je uvoðenje nekih novih nastavnih predmeta kao «Etika i

religija» etc. – ali to nije dovoljno. Treba mijenjati narav škole u

cjelini, a ne samo neke veæe ili manje segmente. Treba mijenjati

«duh» i telos škole. Za poèetak skrb treba posvetiti pitanjima

moralne izobrazbe, jer je æudorednost jedna od znaèajnih

komponenti duhovnosti. Treba istinske «multikulturalnosti» i

interdisciplinarne prisutnosti, više filozofije i poliloškog

mišljenja. Duhovnost škole jedno je od središnjih pitanja naše

buduænosti. Nalazimo se na poèecima jednog novog doba koje

traži sve više od èovjeka kao duhovnog biæa. Ukoliko ne budemo

odgovarali zahtjevima novog doba, pad u barbarizaciju bit æe još

teži.

Lijepo je vidjeti da se u škole uvode nove tehnologije, da

se nastava kompjuterizira etc., da se nove «tehnologije»

primjenjuju uspješno, ali to je ono vanjsko. Ne može biti najviša

svrha škole samo stjecanje praktiènih znanja za život.

Moramo se pitati o duhovnosti i duševnosti mladog

èovjeka. O tome da li je on èovjek po onom vanjskom ili po

onom unutarnjem, po duhovnim, ljudskim kvalitetama i

potencijalima. Da i on podliježe i zakonomjernosti duhovnog

usavršavanja, a ne samo mentalnoga i unutar svjetovnoga. Da li

se on barbarizira ili humanizira: to je presudno pitanje. Škola

formira mladog èovjeka. Ako je ona jedan od izvora

barbarizacije, ništa izvan škole neæe moæi biti moænije od nje.

Ako još i porodièni odgoj potencira barbarizaciju, buduænost

mladeži je – tamna. Treba se suoèiti s bitnim pitanjima i

stvarnošæu, ali treba misliti i utopijski, s nadom.

Oni koji kreiraju novu školu, neæe moæi zaobiæi ta

sudbinska pitanja. Mnogi ih veæ sada slute, ali ih ostavljaju za

«sutra». Meðutim, danas se veæ rješava naša sutrašnjica. To

vrijedi i za hrvatsku školu.