DUHOVNA KRETANJA I HRVATSKA FILOZOFIJA

(predavanje održano 24. I. 1994. na Ekonomskom fakultetu

Sveuèilišta u Rijeci)

Mišljenje planetarnog poliloga kao multiloga

podrazumijeva otvorenost duhovnih intelektualnih horizonata

na svim prostorima života i mišljenja, pa tako i ovim našim.

Procesi planetarizacije manifestiraju se i kao multilog razlièitih

duhovnih tradicija, intelektualnih svjetonazora i sustava

mišljenja. Ono što nama izgleda «najdalje» i «najtuðije», u toj

dimenziji, možda je i najbliskije, ili to postaje kroz pluriverzum

meðuutjecanja i susjedovanja iz buduænosti planetarnog

bivstvovanja.

Revivalizam totaliteta kršæanske tradicije, karakteristièan

za ovovremenost na ovim našim prostorima, jest i jedan fenomen

zapadnjaèke duhovnosti i religiozne svijesti. Osvješæivanje

supripadanja toj tradiciji èesto rezultira, meðutim,

apsolutiziranjem kršæanske duhovne religioznosti na raèun

drugih oblika duhovnosti i modaliteta religijske svijesti. To je s

jedne strane, recidiv krize zapadnjaèke duhovnosti koja rezultira

i osjeæanjem duhovne potrebitosti za najrazlièitijim duhovnim

impulsima. Javljaju se u kontekstu toga, uz quasi-religioznost i

quasi-duhovnosti, i inicijalni zameci nove duhovnosti i nove

102

duhovne potrebitosti, što je ponekad teško razluèiti od recidiva

duhovnog nihilizma suvremene zapadnjaèke duhovnosti i

svijesti.

Kriza duhovnosti nosi i buðenje senzibiliteta za druga,

drukèija i razlièita duhovna iskustva u drugim duhovnim

tradicijama. I kada se npr. govori o «duhovnoj obnovi», treba

respektirati taj planetarni multiverzum duhovnosti i raðanje nove

duhovne senzibilnosti. Taj senzibilitet pripada inicijalno

pretpostavkama raðanja Novog duhovnog doba kojem

integralno pripada i sva kontroverznost New agea kao i kretanja

u suvremenoj kršæanskoj Ekumeni. I samo pitanje filozofije

pripada toj dimenziji.

Ako filozofiju još razumijevamo kao otvorenost mišljenja

i kritiènost, kao metodu i put traganju za onim istinskim i

suštinskim bivstvovanjem svijeta i èovjeka, onda je potrebno

iznova promisliti i redefinirati zadatak filozofijskog mišljenja

(jer filozofija nije samo «proizvoðenje pojmova» kako smatraju

neki filozofi post-moderne). Filozofijsko je mišljenje otvorenost

za RAZLIKU, za ono Drugo i Razlièito, za mokrologiju i

mikrologiju bivstvovanja u razlièitim životnim i duhovnim

tradicijama, za pluralitet i plurimodalnost svih duhovnih i

filozofijskih tradicija i procese planetrizacije kroz koje se raðaju

i pretpostavke Novog duhovnog doba. Filozofija više ne može

biti europocentrièka niti samo kristocentrièka. Filozofija postaje

sve više integralni dio mišljenja planetarnog poliloga.

Treba èiniti distinkciju izmeðu «filozofije» koja

apologetizira postojeæe i èini jedan pars intelektualnih kretanja

pod predominacijom plitkog politizirajuæeg mišljenja, od

filozofijskog mišljenja koje nadilazi nižu, politièku dimenziju i

smjera promišljanju te dimenzije i duhovnoj promjeni svijesti i

èovjeka in toto. To je bitna razlika izmeðu duhovnih i

«intelektualnih» kretanja. «Intelektualna» kretanja zatoèeništvo

su postojeæe svijesti i politièke dimenzije, te se situiraju u pro et

contra politièkog uma i politièke zbilje. Duhovna kretanja i

duhovna filozofija nadilazi tu dimenziju, i situira se u dubljoj

duhovnoj i antropološkoj dimenziji. Homo politicus (sive

philosophicus!), sive homo barbaricus!

Filozofija ima svoj vrhunski telos u nadilaženju same sebe:

filozofija kao organon duhovne transformacije èovjeka.

Filozofija kao «misao humanuma» dosad je mišljena u aspektu

103

promjene svijeta, ali sada ju treba misliti u dimenziji korjenite

duhovne promjene èovjeka. Prevlast dimenzije politièkog uma,

politizirane zbilje in nuce znaèi vlast onog nižeg u èovjeku, vlast

plitke svijesti – duhovnu barbariziranost. Filozofija u svojoj

duhovnoj dimenziji, stoga mora prije svega MISLITI tu zbilju

barbariziranosti koja prijeti duhovnom biæu èovjeka.

Ali mišljenje nije naprosto radi – «mišljenja», veæ

stjecanje svijesti i uvida u ono što èovjek jest i kakav jest da bi se

mogao mijenjati u svom unutarnjem biæu. Od unutarnje

promjene èovjeka zavisi i njegova svjetovna promjena tj.

promjena svijeta, svjetovnog i društvenog bivstvovanja.

U kontekstu promišljanja Novog duhovnog doba (kojem

integralno pripadaju i pocesualnosti New agea kao i procesi

ekumenizacije, i drugi duhovni pokreti), može se uvjetno reèeno

govoriti o «novoj duhovnosti» ali na zasadama svih duhovnih

tradicija èovjeèanstva i plurikompleksnosti svih modaliteta

suvremenosti. Naši su prostori života i mišljenja tek dodirnuti

tim suptilnim strujanjima novih duhovnih i egzistencijalanih

iskustava, ali morat æemo ih sve više uvažavati. Ako nam se i èini

u jednom kritièkom pristupu, da su naša «duhovna kretanja»

marginalno prisutna u tome, da su minorna i siromašna, to nas ne

smije zavaravati. Naši su prostori još uvijek pod teškim i tamnim

naslagama loše prošlosti, mi smo optereæeni erupcijama strasti i

nasilja, u periodu podnošenja krize starog svijeta (ne samo

jednog politièkog režima!), etc.

Procesi duhovne planetarizacije zaèeci su pretpostavki

rasta Novog duhovnog doba što mi možemo samo detektirati i

artikulirati u onom potencijalnom utopijskom, latentnom i

nedefiniranom. I unutar corpusa kršæanske religijske tradicije

dolazi do promjena, do novog senzibiliteta. Mišljenje

planetarnog poliloga mora to osmišljavati, slijediti, ali ne iz

nekog pukog teorijskog interesa ili filozofijske «znatiželje» jer

radi se o neèem univerzalnom i planetarnom, antropološkom i

egzistencijalnom: radi se o korjenitoj promjeni èovjeka, dakle i

njegove svijesti. Duhovna barbariziranost nije samo obilježje

ovih naših prostora, veæ mnogo šire: ona se tièe krize stare,

europeistièke svijesti, krize starog, materijalistièkog svijeta i

mentaliteta svega ovog što nosi balast loše prošlosti u buduænost

planetarnog èovjeka i èovjeèanstva.

104

Kako u kontekstu toga misliti suvremenu filozofiju, ili

konkretnije – «hrvatsku filozofiju»? Može li se i u kojem

znaèenju govoriti o «hrvatskoj filozofiji» kad je filozofijsko

mišljenje nešto opæeljudsko, univerzalno, nadnacionalno etc.,

etc.?

Hrvatsku filozofiju treba razumijevati dublje od plitkog

politizirajuæeg mišljenja koje buja u kontekstu ovovremene

konstelacije politièkih strujanja. Ona je nositelj i imenitelj

mišljenja na ovim našim prostorima u povijesnom kontinuitetu

života jednog naroda, integralni dio svijesti tog naroda, tj.

mislitelja iz tog naroda. I ona indirektno govori nešto o

nacijskom biæu kroz aspekte «vjeènih» filozofijskih pitanja i

modalitete sustava mišljenja. Naravno, ne smije se to

apsolutizirati na raèun filozofijskog «biæa», ali isto tako treba

uvažavati u granicama geneze duhovnosti jednog naroda i

njegova kulturnog identiteta i kontinuiteta.

Poslije perioda marksistièke orijentacije filozofije koja se

razvijala u dijalogu s najboljim steèevinama i pravcima

suvremene filozofije Zapada (te prema tome nije gajila samo

discours marksizma!), došlo je do orijentacije na renovaciju

digniteta cjeline naše duhovne i filozofijske baštine, što je po

sebi pozitivno jer artikulira totalitet filozofijske tradicije jednog

naroda, što je dosad bilo tek efemerno promišljano. Meðutim, to

ne može biti glavni zadatak filozofije niti njezina najviša svrha,

jer to onda znaèi pad u izvjesnu historiografizaciju, pod

odreðenjima arhaizacije i arheologizacije totuma duhovne

baštine. I ovaj period trajat æe odreðeno vrijeme i on znaèi

stvaranje pretpostavki za potencijalno nov uzlet mišljnja, u

kontekstu refilozofikacije vlastite baštine, ali i šire, totaliteta

filozofijske tradicije Zapada što je integralni pars promišljanja i

drugih filozofijskih, tj. šire, duhovnih tradicija na frontu

planetarizacije i univerzalizacije svega što je èovjek duhovno

iskusio i mislio u svojoj duhovnoj povijesti i što je signum rasta

Novog duhovnog doba.

Intencija treba biti u buðenju kreativnog potencijala

filozofijskog mišljenja u trajanju ovog perioda. To implicira

kreativan pristup razumijevanju i promišljanju vlastite duhovne i

misaone baštine u dimenziji planetarne poli (multi)logijzacije i

otvaranja ne samo za drukèije filozofske pozicije, veæ za novu

105

duhovnost koja se temelji na uvažavanju i baštinjenju svekolike

duhovnosti èovjeka i èovjeèanstva u svim duhovnim tradicijama.

Potrebno je mišljenje koje se ne samo ne dezavuira

konfrontiranjem ili ulaženjem u dimenziju plitkog politièkog

uma i mišljenja, veæ koje transcendira svoj kulturni lokalizam i

sam europcentrizam: u izvjesnom smislu i kristocentrizam (u

smislu samozadovoljstva i samodostatnosti kršæanske duhovne i

religijske tradicije!). To ne znaèi dezavuiranje kristocentrizma,

veæ upravo suprotno: smještanje bitnog te tradicije u višu

dimenziju duhovnosti, u ono duhovno univerzalno i planetarno

sve prezentnije, «novu kvalitetu» uvažavanja temelja kršæanske

duhovne i religijske misli i života.

Takvo mišljenje postaje «kritika» politièkog uma,

politièke dimenzije bivstvovanja, kritikom svih «intelektualnih»

kretanja koja ostaju u dimenziji politièkog biæa, svakog

mišljenja koje stoji na pozicijama pro et contra politièke zbilje,

koje perzistira u dimenziji duhovne barbariziranosti.

Intelektualna situacija i kretanja nisu i duhovna kretanja: tj.

duhovna se kretanja ne smiju svesti na intelektualna u smislu

plitkog mišljenja i dehumanizacije mišljenja pod

predominacijom politièke dimenzije. Na nivou postojeæe

svijesti, intelektualna kretanja svode se na plitkost duhovnog

bivstvovanja i vlast onog nižeg u èovjeku koje vodi i odreðuje

njegov mentalni sklop i sustave mišljenja. Intelekt tu postaje

sredstvo barbarizacije. Filozofija, ukoliko želi ostati najdublje

prijateljevanje s Istinom, ne smije se svesti na to. Do izdaje

filozofije KAO filozofije, došlo je upravo stoga, što se ona u

prethodnom periodu spustila na nivo politike i politizirala pro et

contra postojeæe politièke dimenzije.

Intelektualna kretanja (kojima pripadaju i oni «loši»

vidovi filozofije) pripadaju svojevrsnoj «industriji svijesti» tj.

pogonu sadašnjeg svijeta i politike kao politike eo ipso i

sadašnjih i buduæih politika i politièkih režima. Osim toga ona se

zbivaju u granicama i pod odreðenjima svakovrsnih logo- i

etno-centrizama, dakle i europocentrizma ili nekih drugih

centrizama, širih ili užih lokalizama (bilo npr. Srednje Europe,

Mediterana, Hrvatske i dr.). Ta kretanja produciraju mišljenja

koja se svode na nivo puke apologije ili kritike postojeæih

kulturnih klišeja ili sustava, uskih paradigmi duhovnog života,

106

iskustava i nazora koji se apsolutiziraju etc., etc. Èesto puta su

èak i ispod nivoa «bespoštedne kritike svega postojeæeg».

Duhovna kretanja naprotiv su ona koja se tièu primarno

duhovne prirode i duhovne buduænosti èovjeka, duhovne

promjene njegova biæa i života in toto. To su pitanja i mišljenja

koja integralno pripadaju dimenziji korjenite promjene svijesti,

njezine transformacije i rasta u više regione duhovnosti. To, da

pojednostavnimo, više nisu pitanja politike veæ pitanja

religiozne svijesti i duhovnih iskustava. To je kritièko

promišljanje fenomenologije tzv. «nove religioznosti», etizacije

života po paradigmi onog božanskog u èovjeku i pod vodstvom

Božje Milosti, pitanje duhovnosti umjetnièkog bivstvovanja,

rasta duhovnog biæa èovjeka kao homo interiora, etc. Takvo

mišljenje zna da je «alternativa» duhovnom perfekcioniranju

èovjeka samo duhovna barbarizacija, pad èovjeka u njegove niže

dimenzije gdje vlada demonija, uz ostalo, i politike. Ono stoji (to

mišljenje) pod odreðenjem bitnog problema: homo spiritualis

contra homo barbaricusa.

Filozofijsko mišljenje treba postati dio duhovnih kretanja

na ovim prostorima života i mišljenja, vid «božanskog života na

zemlji», skrb o homo interioru, na granicama samog sebe kao

filozofije tj. granicama mentalne dimenzije. To mora postati

mišljenje duhovnih iskustava i novih horizonata mišljenja

duhovnog bivstvovanja.

To više nije samo «hrvatska» ili «europska» filozofija niti

samo neki pravac u suvremenoj filozofiji Zapada. To više nije

arhaizacija i arheologizacija bilo koje baštine, radi nje samo ili

neke politièke ili druge svrhe. Ono je mnogo više od istraživanja

i renovacije bilo koje filozofijske baštine. Filozofija mora opet

postati prijateljevanje s Istinom, tj. duhovnom istinom èovjeka o

samom sebi, ali i o duhovnosti kozmosa i vlastitog života na

zemlji, ona mora razvijati duhovni senzibilitet za ono duhovno

transcendentno ali i imanentno, za Glas božanske zbilje iznad i u

sebi.