Nakon što sam “terapijske zidove” sagradio u gerijatrijskim ustanovama u Nizozemskoj i Njemačkoj, gdje su se pokazali vrlo učinkovitima u poticanju raspoloženja i ativnosti njihovih korisnika, sada želim jedan sasvim originalni projekt ponuditi i rodnom Splitu - kazao nam je Braco Bašić Bapo, slikar i dizajner koji već niz godina živi i radi u Nizozemskoj.

- Kada sam prije nekoliko godina posjetio Odjel gerijatrije u Limburgu blizu Maastrichta, upala su mi u oko izgubljena lica ljudi koji su tamo smješteni i pitao sam se što mogu učiniti da ih razvedrim, da im skrenem pogled na nešto što će ih zaokupiti, nasmijati, potaknuti na druženje, jer držim da starost ne mora biti tužna - priča nam Bašić.

Nacrtao je projekt “terapijskog zida” u koji je uz kamen, drvo, metal, staklo, pleksiglas i još poneki materijal ugradio čak 26 zvučnih i svjetlosnih efekata. Ideju je ponudio tamošnjoj bolnici koja je prihvatila projekt i on je ubrzo ostvaren. O ovakvim sadržajima na gerijatrijskim odjelima uskoro bi se trebala očitovati i komisija za zdravstvo EU, jer bi se ova ideja obzirom na pozitivan učinak na staračku demenciju mogla višestruko proširiti.

 - Mural u Limburgu dugačak desetak metara inspiriran je Peristilom, na kojem sam odrastao, u njega sam ugradio niz antičkih detalja i drugih elementa koji se mogu dodirivati, pritiskati i tako se aktiviraju glazba, zvučni signal... Ti efekti pozitivno uzbuđuju onoga tko se sa zidom “druži” - pokušava nam pojasniti suštinu svog uratka Bašić. No, nije stao na tome. Čekao je reakciju pacijenata i liječnika, koja je bila zapanjujuće pozitivna.

Zid za diranje

Naime, otkriće “zida” doslovno je mobiliziralo korisnike gerijatrijskog odjela. On je postao mjesto okupljanja, druženja, naročito kad su shvatili da on nije samo za gledanje, nego upravo za diranje. Ispočetka su to radili sramežljivo, pomalo skrivećki, a kad su se uvjerili da se pritiskanje i pipkanje od njih zapravo i očekuje, zid je postao njihova preokupacija.

- Na jednom su mjestu aktivirali klasičnu glazbu, onda su pritiskom na neki detalj otkrili da tako počinje tam-tam ritam, pa su pokušali dohvatiti kuglu skrivenu iza pleksiglasa, ali koja je neuhvatljiva, pa su se smijali i pozivali druge da oni pokušaju. Tako se u se počeli družiti, otkrivati jedno drugome novootkrivene detalje... Eto, to je ono što sam htio postići - druženje, veselje, razmjenu iskustava i vježbanje moždanih vijuga - priznaje Bašić, sretan što u toj ustanovi više nitko od stanara ne gleda izgubljeno u prazni zid niti usamljen šeta hodnikom čekajući...