Prolazim svojom ulicom i svaki dan vidim neke nove ljude koji prose. Neki sjede i prose, a kraj njih odložene štake, neki  tužnog pogleda  pružaju ruke prema svakom koji prođe moleći za sitniš ili mole da im kupiš kruh. Strašno mi je gledati ovu situaciju u današnje doba dok se milijarderi u našoj dragoj domovini ako je još uvijek naša množe kao  štakori.

Ovdje se uglavnom radi o starim ljudima koji prose ili o djeci invalidima. Promatram ljude kako se ponašaju prema njima. Neki prolaze kao da ih ne vide ali poneki dođe do njih dajući im sitniš, a ima i onih koji ih povedu obližnju pekarnicu i opskrbe ih kruhom i mlijekom. Oni koji su imali sreće taj dan da im netko kupi kruh i mlijeko sretni odlaze kući i ostavljaju svoje mjesto nekom drugom u nevolji.

Volim porazgovarati s njima pa tako pitam starijeg gospodina kako to da je prisiljen prositi, a on iznenađen što mu se uopće netko obraća kaže, pa gledajte imam malu mirovinu koja nije dovoljna ni za režije, fizički sam potrošen tako da ne mogu više raditi, a prihvaćao sam svaki posao od košnje trave  do cijepanja drva. Živimo žena i ja iz dana u dan u nadi da će se nešto dobro dogoditi. Djeca su otišla rade ali žive isto tako teško jer plaće su male, a konkurencija velika.

Bilo je dobro dok nisu došli ovi novi kontejneri za smeće koji su zaključani. Prije smo mogli naći i ostatke rane i razne druge stvari koje su nam bile potrebne sada toga nema. Skupljam plastične boce ali i do toga je sada već teže doći ima nas puno koji smo u potrazi za njima. Zaista čovjeka je na to natjerao nagon za preživljavanjem. Odem s njim do pekare i kupim mu što je htio, a on sav sretan ode svojim putem.

Ne mogu vjerovati da mi koji bi mogli hraniti cijelu Evropu imamo gladnih ljudi. Naša država daje silne milijune eura pomoći drugima, a naš narod prosi pati i gladan je. Gdje je tu pamet, racionalni um, ljubav pram domovini podrazumijeva i ljubav za njene žitelje. Pitam se dali nas vode slijepci ili se tu krije neka još strašnija budućnost.

Na svim portalima vidite tu bogatu elitu kako ljetuje žive u raskoši, a nikad nisam vidjela ni čula da su nekom pomogli. Što je nekom tko posjeduje silno bogatstvo izgraditi neki dom za beskućnike, pomoći odškolovati djecu čiji roditelji nisu to u mogučnosti, ni osjetili nebi ali eto radi se o načem drugom ili imaš dušu ili nemaš.  

Mislim da u našem društvu ni djeci ni strcima nebi smjelo faliti barem ono osnovno za život. 

Što vi mislite o tome dragi naši čitatelji. Pišite nam o tome kakva su vaša razmišljanja o tome kako biste vi da ste u prilici rješavali neimaštinu, bolest, glad naših potrebitih.

Za učešće u ovoj temi ćemo vas kao i uvijek nagraditi.

Redakcija magicusa