Kalendar događanja

Član borivoj

Upisao:

borivoj

OBJAVLJENO:

PROČITANO

376

PUTA

OD 14.01.2018.

KRŠĆANSKI PERSONALIZAM I PJESNIKOVANJE BRANKA FUČIĆA

KRŠĆANSKI PERSONALIZAM I PJESNIKOVANJE BRANKA FUČIĆA

KRŠĆANSKI  PERSONALIZAM I PJESNIKOVANJE BRANKA FUČIĆA

Univerzalnu planetarnu multikulturalnu/plurimodalnu stvarnost treba razumijevati adekvatnim poliloškim pristupom i artikulirali suo modo duhovnosti kojom prisustvujemo u različitim dimenzijama i aspektima duhovne planetarnosti.

Mišljenje planetarnog poliloga obvezuje nas da sebe činimo baštinicima svih duhovnih tradicija čovječanstva, ali, in oprimo, vlastite duhovne tradicije. Skrb o duhovnom baštinjenju sakralni je zadatak našeg života. Budućnost kulture jednog naroda jest u dimenziji planetarne polilogizacije, ali to znači da kroz skrb baštinjenja izgrađujemo svoj pars duhovne planetarnosti,inkorporirajući duhovne vrjednote svoje tradicije u corpus planetarne duhovnosti, eo ipso, i kulture èovjeèanstva. Duhovni život kultura jest proces zbratimljavanja kroz prijateljevanje razlièitih duhovnih entiteta. Središnje mjesto u tome imaju religijske tradicije i vrjednote, modusi spiritualne perenijalne filozofije i pjesnikovanje. Pjesnikovanje je moćna kaza duhovnog života, dimenzija kojem se eternalno i temporalno, božansko i ljudsko, apofanizira u ljudskom životu i pomaže duhovnom rastu, perfekcioniranju čovjeka.

Pjesnikovanje je zagovor istinskog života i moćno sredstvo protiv barbarizacije života.

Totum zapadnjačke filozofske tradicije i u modusima suvremene filozofske labirintalnosti nosi obilježja univerzalne spiritualne perenijalne filozofije. Kada govorimo o kršćanskom personalizmu, filozofskom pokretu koji počinje s Emmanuelom Mounierom i Jacquesom Maritainom, onda vidimo filozofsku liniju koja ide od Maxa Schelera do danas, kroz sve poznije artikulacije filozofskog humanizma. Recepcijom pluralizma i duhovnog egzistencijalizma (kojem prethodi) personalizam je bio »personalizacija kršćanstva» ali i više od toga u onom neekspliciranom. Uviđajući pad istinskog individualizma u mrak barbarstva, personalizam je tražio «drugu renesansu», renovaciju renesansnog «herojskog individualizma» u kojem je ono krucijalno bilo duhovnost osobe.

Univerzalno postoji samo kroz djelovanje istinske duhovne osobnosti koja nikad nije sredstvo (Kant) već jedini cilj i svrha svekolikog bivstvovanja.

Čovjek jest duhovno biće in nuce i apsolutna vrijednost. Na takvom razumijevanju i ozbiljenju duhovne osobe treba temeljiti i humani društveni život, društvo, državu. To je credo personalizma.

Stoga i Mounier kaže: «Personalistika je civilizacija ona koja daje prvenstvo ljudskoj osobi nad onim materijalnim i kolektivnim određenjima…civilizacija koja je ODANA LJUDSKOJ OSOBI» (Manifest 1932). To znači da se i individualnost kao duhovna personalnost ne može svesti ni na jednu ideologiju ili pogled na svijet.

Pluralizam implicira polilogizam i odbija svako unidimenzioniranje kao barbariziranje. Duhovna osoba je unicum spram svake zajednice, društva ili države, primarna vrijednost koja izgraðuje sve druge istinske vrijednosti: religijske, filozofske, umjetničke i pjesničke. Zadatak je humanog društva da omogući rast takve duhovne osobnosti.

Duhovna osoba jest angažirana osoba kroz komunikaciju slobodnih duhovnih subjekata kojom se gradi zajedništvo. To je i kriptizirana poliloška misao. Situirajući filozofski personalizam u corpus suvremene zapadnjačke filozofije, Mounier piše 1949. kako se treba «uspeti s one strane divergencije Kierkegaarda i Marxa». To znači, uvažavajući liniju koja od Schopenhauera i Nietzschea preko Kierkegaarda ide kroz sve kasnije metamorfoze egzistencijalizma («teistièki», «ateistički» etc.) i onu koja ide od Hegela preko Marxa u suvremene totalitarizme, komunitarizme ali i marksističke humanizme ( E. Bloch) – treba nadići tu divergenciju i otkrivanjem spiritualnog temelja čovjeka kao osobe graditi humanizam budućnosti. Time suvremena filozofija urasta u duhovnost kršćanske tradicije i daje temeljni smjer današnjem kršćanstvu, ne samo katoličanstvu.

Artikulirajući u kontekstu poliloške problematike čiji je integralni dio spiritualna perenijalna filozofija (u koju ulazi i kršćanski personalizam), ali i duhovna dimenzija pjesnikovanja, dolazimo do razloga naše teme. Skrb o baštinjenju naše duhovne tradicije, implicira i promišljanje/vrjednovanje onih duhovnih osobnosti koje čine tu tradiciju, čiji je život i djelo samo dio te tradicije ali i izraz osobne skrbi o renovaciji digniteta duhovne tradicije u čijem je okružuju stasala i korporificirala vrjednote svog duhovnog bića.

Govoreći o Branku Fučiću to je ono krucijalno iz čega treba razumijevati sve ostale moduse njegovih znanstvenih i inih interesa i ostvarenih djela. Branko Fučić je bio paradigmatski slučaj duhovne osobnosti, oličenje onog o čemu je zborio i pisao Mounier i drugi, personalist par excellance. No, istodobno je značajan i utjecaj koji je na mladog Fučića izvršio personalizam u fazi njegova aktivnog pjesnikovanja. O tome mislimo i nešto reći pokazujući pretpostavke jednog duhovnog života.

Već je u djetinjstvu Fučić došao u dodir s glagoljskom tradicijom i praksom glagoljaštva. Znamo što znače prvi duhovni koraci u svijet za kasnije formiranje duhovne osobnosti, to treba posebno naglasiti. Taj utjecaj traje i kasnije u Zagrebu. Međutim, tamo on studira slikarstvo, kao gimnazijalac pak pridružuje se katoličkom laičkom klubu Domagoj a u Hrvatskoj prosvjeti mu dr. Ljubomir Marković objavljuje 1937. prve stihove. To su markirne točke Fučićeva duhovnog sazrijevanja, determinantne za njegov kasniji život i djelo. Kasniji znanstveni rad, polihistorizam i eruditizam ne bi bio moguć bez duhovnog oformljivanja kroz slikarstvo i pjesnikovanje. Naime, to što je između 1937. i 1942. objavljivao svoje pjesme, a kasnije više nije, efemerno je za duhovnu osobu Branka Fučića, kao i to da je za života naslikao zanemarivo mali broj slika i sebe nije smatrao slikarom, ili je tek napisao mnogo poznije poneku pjesmu za prijatelje, naslikao sliku iz «zabave». Cijelog je života, i u svom znanstvenom radu, Fučić sve gledao očima slikara i osluškivao dušom pjesnika. U tome je svoje značenje imala i filozofija personalizma koja je «podzemno» djelovala kroz duhovnu atmosferu u kojoj su mislili katolički intelektualci onog vremena. Fučić je savladao zanat slikarstva, i nije bitno je li se on izdigao nad tim zanatskim ili nije. Njegove slike na ulju tematski su vezane uz motive djetinjstva i života: to su primorski motivi kuća, maslina, barki, poneki kipić težaka ili mozaik koji podsjeća na mozaike u ranokršćanskim crkvama ili rimskim termama. Nije mnogo slikao, ali oko slikara vodilo ga je na sva znanstvena istraživanja, sposobnost uživanja u duhovnu konfiguraciju linija, ploha, oblika, senzibilitet za prepoznavanje duhovnih tragova u kamenu, na starim slikama, osjećanje skrivenih značenja kraj kojih bi drugi znanstvenik prošao ravnodušno ne vidjevši ono što nosi znak, prepoznavanje finesa i prije svega intuicija slikara koji je bio i znanstvenik, kada otkriva novo i može to tumačiti na osnovi prve impresije i slike. To je bio in nuce Fučić.

I još nešto. Fučić nije pisao strogo znanstvene radove niti se rado služio znanstvenom terminologijom. Kada je pisao, bio je ne samo znanstvenik već i pjesnik i slikar. On je slao duhovnu poruku na jednostavan način sjedinjujući svoj znanstveni um i umjetničku dušu. Takvog sam Branka poznavao i kroz najobičniju konverzaciju.

Vratimo se pjesništvu. Izmeðu 1937. i 1942. Fučić je objavio dvadesetak pjesama u časopisima za književnost i religijsku kulturu. Potpisivao se u početku pseudonimom Toni Tinov (možda igra riječi oko imena Tina Ujevića?), a kasnije i svojim pravim. Tri njegove pjesme uvrštene su 1939. u Zagrebu u antologiju Lirika hrvatskih sveučilištaraca, a dvije u antologiju II Melograno, Lirica Croata contemporanea koju je 1942. priredio Luigi Salvini. Tamo se uz Tina Ujevića, Dragutina Tadijanovića, Dragu Gervaisa i druge našao i Branko Fučić.

Pogrješno je misliti da je zbog uvrštenja u tu antologiju Fučić prestao objavljivati. On je jednostavno žar pjesnikovanja preusmjerio na znanstveni rad. U duši on je i dalje pjesnikovao pri svakom koraku istarskim krajolikom kojim se zaputio te 1947. godine.

Pjesmom Proljetni akordi već 1937. on je profetski prorekao svoj povratak moru i istarskoj zemlji, u proljetnom nadahnuću: «…to ne nosi južnjak oblake, to zemlja jutros k jugu putuje…» i dalje: «Jutros su se njive probudile i nekog čekale…» (iz pjesme Njive su se probudile). Slika težaka implicira sliku istraživača koji u bespuću traži trag stare glagoljske tradicije, koji sije i žanje svojim srcem i umom. Obje pjesme objavljene su 1937. u Hrvatskoj prosvjeti.

U Zagrebu je živio u potkrovlju gdje je uredio svoj duhovni dom i upijao svjetlost svih intelektualnih i umjetničkih druženja s osobama, knjigama, slikama. Iz tog vremena je pjesma: «…Veliki grad spava i ne sluti da se u mojoj sobici u potkrovlju igra jedna mala bijela svjetlost s mojom dušom, u svojem dlanu…» (Radost u sobici u potkrovlju, Hrvatska smotra 3/1937.). To je mladenačko duhovno buđenje s kojom duhovna osoba hipersenzitivno upija duhovnu klimu i otvara se svakom utjecaju. Bio je to, uz ostalo, i utjecaj kršćanskog personalizma.

Ukorijenjenost u živi duh kršćanstva temeljna je odredba Fučićeve personalnosti, ljubav prema Bogu i čovjeku, suosjećanje s bijednima i siromašnima, istinski kršćanski pathos.

Tu je notu još više zadojio personalizam, ne kao intelektualni svjetonazor već duhovno raspoloženje i snaga kršćanskog suživota. Tako u pjesmi Spoznaja u svibanjskom jutru: «Danas ću širom rastvoriti košulju da mi vjetar livadni nadme njedra proljetnim zrakom… - i nađem jednog čovjeka, brata čovjeka… Pa da mu Boga nazovem i snažno stegnem desnicu i kažem da život ipak radost donosi. Ja tražim, tražim brata čovjeka u dan sveti, dan proljetni kad sunce lije zlato u potocima.» (Hrvatska smotra, br. 5/6/1937).

Iskazujući istinski kršćanski humanizam, Fučić je shvatio srž kršćanskog personalizma kao oživotvorenje duhovnog bogatstva u službi bližnjemu, čovjeku kao bratu, iskaz ljubavi i prijateljstva sa svakim bićem. Nasuprot individualističkom egoizmu, personalistički altruizam temeljen je na vjeri u čovjeka i Boga i potrebi dijeljenja ljubavi s drugima. Veličina čovjeka nije veličina uma već veličina srca. Toga se Fučić držao cijelog života. Pjesnik i slikar nisu samo artisti, oni moraju biti i dobri ljudi. To je etička komponenta samog pjesnikovanja u onom što čini srž duhovne poezije Branka Fučića.

«…Najveća je sreæć – ona, koju se ne uživa sam; i zato bih htio, zato bih tako volio dijeliti bogatstvo to – s mojim bratom najbližim…» (iz pjesme: Bijelo bogatstvo, Hrvatska smotra, 7/1937.).

Osobna sreća jest u zajedništvu, toplini bratstva sa svim ljudima. Fučić je volio ljude, dijelio svoju sreću sa njima. Zasada mladosti kasnije se samo razvijala u njegovom duhovnom biću.

Bio je primjer kako istinski treba živjeti vjeru u Boga i kršćanski djelovati. To je in nuce personalizam, akcija za dobrobit drugoga, angažman u vjeri za boljitak zajedničkog života, briga o siromašnima, osjećanje njihove duše i patnje kao svoje osobne. Vlastiti dom postaje utočište svima koji to trebaju.

Otvorenost duše implicira dobročiniteljstvo i dobrodušje prema svima, ljubav za sve, poziv svakom da se pridruži osobnoj sreći.

Iskreni kršćanski život korporificira ideje personalizma kao ono što karakterizira duhovnu osobu u svakom vidu njezina života i djelovanja.

« …Otkada mi glasom zvona govori dobri Bog i sva vrata na kolibi moje duše otvara, ja sam postao krotko jagnje, jagnje blago - blaže od neba proljetnog, tiše od molitve kandioca ispred oltara. Pun Dobrote puštam da me svaka dobra ruka pomiluje, i da me svatko bratom nazove… Nad kolibom duše moje bijeli barjaci vijore…O, gledajte: To oni Vas pozdravljaju. To oni Vas dozivaju da im blizu, bliže priđete i da u kolibu moje duše tiho uniðete…» (iz pjesme: Pun dobrote, Hrvatska smotra, 1938.).

Posebno ističemo kao pjesnički najvrjedniju pjesmu Badnja noć, objavljenju u sarajevskom časopisu Glasnik sv.Ante, 3/1942. koja u poetski savršenom obliku esencijalizira Fupčićev život u duhu kršćanstva i personalizma:

«U bjelini ove svete noći/možda ćeš kraj nas proći/dršćući koraka plaha,/pod dronjcima jednog siromaha.

O, ne dozvoli, da te ne prepoznamo u kakvom skromnom kutu/mi, kraljevi u toplom kaputu/da ne osjetimo blizinu neba,/pa da Ti kao tamjan, mirhu i zlato ne poklonimo bar pogled blag,/barem dobru riječ, i zalogaj bratskog hljeba».

U ovoj in nuce duhovnoj pjesmi rečeno je sve o naravi iskrenog kršćanina, o stavu gostoprimstva i skromnog primanja blagojavljanja. Tako i u stihovima: Ova vrsna religiozna pjesma svojim poetskim izričajem podsjeća nas na pjesnikovanje jednog Rabindranath Tagora (Thakkur) ili Kahlil Gibrana. Ona pokazuje Fučića kao već izgrađenog pjesnika i tu književna kritika nema što dodati ili oduzeti. Naš duhovni stav razumijevanja Fučićeva pjesnikovanja smješta se s onu stranu pro et contra kritičarskih raščlambi kroz koje se može iskristalizirati samo ono sekundarno ili kvazipoetsko. Pjesnikovanje je samo jedna komponenta njegove duhovne osobnosti i treba je razumijevati zajedno s drugima: kršćanskom vjerom, slikarskim senzibilitetom, znanstvenim entuzijazmom. Svoju osobnost doživljavati u kozmičkom obzorju jedna je od značajki takva pjesnikovanja:

«…Preko vjekova prostrla se sjena golgotskog Križa i na Tvoj put, nepoznati moj brate i prijatelju… Osjećaš li je nagnut nad bjelinom ovog papira… (iz pjesme Križni put, Luè, 1939.).

Pjesmom Zbogom objavljenom u Luči 1942., a uvrštenom u antologiju na talijanskom jeziku kao Addio, Fučić pokazuje da mu nije strana ni moderna poezija. Navest ćemo je u cjelini:

«Zbogom, mir sada ovaj

Što iza krijesnica što odu, osta

Služiti mi je, kada gospodar

Zaškrinuv vrata neba

Posljednju zvijezdu pusti u taj plavi luk.

Stog sad me pusti, dvanaesta je ura,

Na pustom putu, tiha u tišini,

Da blago što se grabi u posljednji sat

Ponesem preko brijega

Šutke kao tat.

Fučićevo pjesnikovanje kao duhovna káza istinskog humanizma možda se najbolje korporificiralo u pjesmi Suze na dlanu, objavljene u časopisu Luč godine 1942. To je vrijeme proživljavanja bliske Golgote ljudskosti u osami egzistencijalnog odabira, kada krv i suze natapaju zemlju i remete mir neba njegove duše. Kršćanski personalizam i tu prisustvuje svojom porukom angažmana duše u svakoj egzistencijalnoj situaciji, odnosu Ti i Ja (M. Buber) po mjeri humanuma, a nikada neke druge svrhe. Nema nepravde koja može skršiti onog koji korača u auri duhovne slobode i koji može zbližiti visinu zvijezda sa životom najponiženijeg niti se zastidjeti svojih i tuđih suza.

«Jednom mi jedan čovjek zaplaka gorko u rukama…

Prođoše otada proljeća i ljeta, i kiše i vjetrovi, i sramote i tjeskobe, ali one teške i krupne suze, gole i gorke kojih se čovjek preda mnom bijednim ne zastidje, još se uvijek ne osušiše na mom dlanu. Kao sveta stigmata stoji taj bratski znak tu, u brazdi moje ruke; i neka me vrijeme još dublje pogne, neka se svijet poigra sa mnom kao s jesenjim listom, kao sa sjenkom: -  plačući na tragovima, okrvavljenih očiju, izgnan i proklet, izbačen i izrugan, ni ja se ne ću zastidjeti svojih suza.»

Završavajući ovaj duhopis o duhovnoj personalnosti Branka Fučića u aspektu njegova pjesnikovanja, moramo još jednom naglasiti primarno značenje njegova djetinjstva u ozračju taktilne glagoljaške tradicije i njegove mladosti determinirane duhom kršćanskog personalizma koji nije bio samo knjižni interes već intelektualno i duševno okružje u kojem je Branko našao sebe i to ponio u daljnji život kao svoj temeljni duhosmjer. Naznačili smo neke bitne elemente onog što je bio zajednički izvor intelektualnog i pjesničkog habitusa, onog u čemu se temelji i mišljenje i pjesnikovanje kao unutarnji daimon života, bez čega ne bi bilo kasnijeg Fučićeva znanstvenog djela.

Kao znanstvenik, kao čovjek na svojim stazama, on je uvijek gledao očima slikara i osjećao dušom pjesnika. Pjesnikovanje je bilo njegova unutarnja sudba iako je to možda odbijao zbog prozaične stvarnosti poznijeg života (sjetimo se «mitske» situacije Platona koji je zbog filozofije spalio pjesme iz svoje mladosti!). Kompleksnost jedne izuzetne osobnosti koja je unicum na ovim prostorima ne može se objasniti do kraja, što bi možda bilo i nasilje neke hermeneutizacije iz tekstualne ostavštine. Ali, treba naglasiti ono krucijalno poradi kasnije povijesne valorizacije. Na nama je da iskažemo skrb o našoj duhovnoj tradiciji, i o onima koje baštinimo a koji su i sami bili baštinici i revalorizatori jedne permanentne renovacije duhovnih izvora u smjeru naše planetarne poliloške budućnosti. Branko Fučić je duhovna osobnost koju se ne može i ne smije zaobići u procesualnosti afirmiranja naše duhovne tradicije in statu nascendi planetarnosti i univerzalonsti svih duhovnih tradicija.

A pjesnikovanje je jedan od najdubljih modusa duhovnog bivstvovanja. Da čovjek pjesnikujući prebiva na Zemlji (Hölderlin/Heidegger/Trakl), káza je s kojom raste nada u gigantomahijskom polemosu s tamnim snagama koje neprestano prijete barbarizacijom našeg bivstvovanja i udaljavaju nas od Boga i čovjeka.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SRPANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    izašla je moja 3. zajednička zbirka poezije "Eho poezije" Jadranka Varga i Ivan Dragičević

    17.07.2019. 12:38h
  • Član mkrmarmkrmar

    Lijep pozdrav svima !

    13.07.2019. 15:51h
  • Član vanessavanessa

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥L.p

    12.07.2019. 12:55h
  • Član bglavacbglavac

    Lijep pozdrav svima !

    29.06.2019. 07:43h
  • Član vanessavanessa

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥L.p

    27.06.2019. 11:11h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, lijep i radostan blagdan vam želim! Lp

    20.06.2019. 01:07h
  • Član vanessavanessa

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥ i ja od 4.8.2009 SRETNO pusa chatovcima:))))

    09.06.2019. 15:33h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

MIŠLJENJE PLANETARNOG POLILOGA I BAŠTINA NJEMAČKOG KLASIČNOG IDEALIZMA FILOZOFSKI ODGOJ U KONTEKSTU DUHOVNOSTI TREČEG TISUĆLJEĆA