Kalendar događanja

Član borivoj

Upisao:

borivoj

OBJAVLJENO:

PROČITANO

250

PUTA

OD 14.01.2018.

ZAPAD I POSTMODERNA U LABIRINTIMA PLANETARNOSTI

ZAPAD I POSTMODERNA U LABIRINTIMA PLANETARNOSTI

(O nacrtu filozofije epohe planetarnosti)

Suvremeno se mišljenje, posredno kroz recepcije

filozofijskih i drugih traženja, discoursa postojeæih i nastajuæih

filozofijskih koncepcija, susreæe nužno s procesualnošæu

mnogovrsnih i multikompleksnih fenomena planetarizacije.

Znanstveni i quasi-znanstveni pristupi situiraju se u dimenziji

futuroloških analiza, prognoza i prije svega, dijagnoza postojeæe

tehnièke i sve više tehnoidne civilizacije koja se planetarno

multiplicira i trasira jednu znaèajnu dimenziju planetarizacije.

Na tragu Heideggera i njegovog suštinskog upita o suštini

Tehnike (koja nije ništa pri-ruèno i naprosto tehnièko!), moguæe

je pristupiti bogatoj fenomenologiji planetarne tehnoizacije i

tehnizacije. Ali to je samo jedan pristup jednom krucijalnom

aspektu suvremenosti i buduænosti èovjeka i èovjeèanstva.

Rast duhovno otvorene, virtualno utopijski bremenite

planetarne civilizacije sa svim razlièitim civilizacijskim

tokovima i modalitetima tradicijskih zasada kao duhovnih

potencija, zahtijeva i promišljanje duhovne dimenzije koja je

donekle kriptizirana u totalitetu planetarne procesualnosti, i

oèitovanja nje kao pantehnizacije, èime se stjeèe utisak

unidimenzioniranja ljudskog bivstvovanja in toto. Stoga,

najraznovrsnije kritike tehnike i tehnièkog kao takvog, ili

znanstvene apologije.

Ono što smo nazvali mišljenjem planetarnog poliloga kao

multiloga svih duhovnih tradicija, približava nas moguænosti

pristupa toj duhovnoj dimenziji planetarizacije. Mišljenje

planetarnog poliloga nije samo jedna filozofijska koncepcija,

smjer ili disciplina veæ prije svega naèin i vrsta mišljenja koje

pokušava pojmiti tu duhovnu dimenziju i u kontekstu nje

razumjeti i raznovrsne fenomene suvremenosti i «stare»

filozofijske teme koje baštinimo, ne samo od zapadnjaèke

metafizièke tradicije veæ i iz drugih duhovnih tradicija i

svjetonazora mišljenja kroz recepciju raznovrsnih duhovnih

steèevina i duhovnih praksi. Jer mi smo baštinici totaliteta

duhovnih tradicija èovjeèanstva, bili mi toga svjesni ili ne.

118

Baštinjenje je vrlo ozbiljna i odgovorna zadaæa mišljenja.

Kroz baštinjenje ono se i dokazuje kao istinsko mišljenje, ili

zakazuje u nekom meandru plitkosti i srozava na nivo onoga što

je u zapadnjaèkoj tradiciji mišljenja nazivano «doxom» a

Heidegger okarakterizirao kao «Das Man». Mi nismo više u

stanju da biramo, mi smo birani. Multiloška dimenzija nas sve

više odreðuje u našem bivstvovanju ali mi imamo

egzistencijalnu otvorenost i slobodu da u tome participiramo kao

duhovna i misleæa biæa, ili da se oglušujemo i zatvaramo u svoje

atare, da slijedimo ono loše, bilo naše prirode ili naših povijesnih

i kulturnih uvjeta, da slijedimo naše logo- i etno-centrizme,

monologe s našom prošlošæu radi nje same, radi neznanja i poluznanja,

zasljepljenosti i straha etc. etc.

Èovjek jest in nuce duhovno biæe. Ali on jest i sve ono

drugo. To ne trebamo posebno artikulirati. To je ono što èovjeka

i barbarizira, otuðuje, dehumanizira. Takvi su èesto i uvjeti

njegova bivstvovanja koji pogoduju ljudskoj nižoj prirodi, svim

varijetetima njegove nesavršenosti, radi èega se on ustvari, in

ultima linea i zatvara u granice nekog plitkog mišljenja, u neki

lokalizam bivstvovanja, u monološku situaciju i ne vidi iz nje, ne

želi iz nje, postaje obskurno biæe i potvrðuje se kroz neznanje,

nasilje, netoleranciju, planetarnu osamu, umjesto da pokuša

živjeti u svijetu sprijateljenih pojava i svih civilizacijskih i

tradicijskih razlika i novina, da bude inicijalno duhovno

univerzalno i planetarno biæe. Zašto to ne èini? – jedno

aksiološko pitanje povezano s tolikim drugim zahtijevalo bi

antropološke analize u koje se mi ovdje ne možemo upuštati.

Epoha zaèetka jedne planetarne civilizacije i

embrionalnog stadija duhovnog, Novog doba prebogata je

kontrastima i u kompleksnosti toliko suprotnosti, teško je

uoèavati jednu izvjesnu «teleologiju» upravo stoga što su

«krize» starog svijeta narasle do enormne znaèajnosti. One

potresaju globalnost i zatamnjuju sve drugo što stoji iza i još

više, ispred njih, na frontu planetarnog. Najlakše je uoèavati

nekakvu «nostradamovsku» situaciju ili snivati u aromi

futuroloških silnica mišljenja koje prevladava. Ponetko poseže

za arhaizacijom i paseistièki sniva o primordijalnom arhajskih

civilizacija, tražeæi povode za opravdanje njihove renovacije.

Ali, pogrešno je i jedno i drugo. Futurologiziranjem se briše

dignitet i zasade tradicijskih entiteta i vrednota, te postoji samo

119

nacrt buduænosti i tangente suvremenih èina sciento-fakticiteta.

Arhaiziranjem se poistovjeæuje ono što je artefakt sa životnim

potencijalom tih tradicija, pa se zanemaruje buduænost radi

prošlosti kao onog eternalnog, zatvara krug i na kraju završava u

mitiziranju i fetišiziranju najèešæe samo jednog kulturnog kruga

ili corpusa tradicijskog.

Zvuèi lapidarno, ali treba istaknuti: prošlost postoji po sebi

ali još više zbog buduænosti. Ona ne samo da tu buduænost

odreðuje i nosi, veæ u njoj nalazi i odreðenu «samorealizaciju»

svojih potencijalnih sastavnica. Postoji «natura naturans»svake

tradicije, kao i muzealni panoptikum njihovih «natura naturata».

Poistovjeæivati jedno i drugo vodi pogreškama mišljenja, što

nisu neka proton pseudos, ali zavaravaju i izmièu onom

suštinskom planetarne procesualnosti.

Sve postojeæe duhovne tradicije i kulture u njihovom

sastavu, stoje na frontu planetarnog i univerzalnog, onog

multiloškog. One tvore multikompleksnu dimenziju susretanja,

antagonizama i prožimanja, jedan epohalni experimentum

mundi, koji nije samo «igra planetarnog» kako misli Kostas

Axelos veæ umreživanje u jednu dimenziju buduænosti koja se

može nazvati i «Noosfera» (P. Th. de Chardin) ili drugaèije, a o

èemu mi još ne znamo gotovo ništa iz konstelacije zaèetaka.

Zadržavati pozornost mišljenja na onom što je èesto samo

epifenomenalno može voditi i plodonosnim analizama, ali ovdje

nam više pomaže jedno obzirno, trezveno holistièko i sintetièko

mišljenje. Izgraðivati takvo mišljenje postaje kondicionalnost

razumijevanja novuma duhovne konstelacije planetarnog

bivstvovanja u koje ulazimo s ovim ili onim stupnjem zrelosti.

Na ovim našim prostorima života i mišljenja, poèinjemo smatrati

zrelošæu europeistièki model bivstvovanja, u vrijeme kada taj

model ulazi u eksperimentalnu situaciju planetarnog sveživota.

Europa više nije i ne može biti nekakav «univerzalni»

locus mundi, po kojem se gradi svevažeæi imago mundi i nude

paradigme svim drugim civilizacijskim tijekovima i životu po

tradicijama koje nisu europocentrièke. To ne važi èak niti u

dimenziji politièkog. Planetarna decentriranost ne poznaje više

«središte» smisla i jedan jedini region «univerzalne istine» kao

što je to vrijedilo na prethodnim stupnjevima razvoja èovjeka i

èovjeèanstva i slijeda civilizacija. Èak je i tamo vrijedila

sinkronost više razlièitih «istina», plurimodalnost istina, ali

120

postojala je neka dominantna konstanta. Sada, u planetarnoj

mreži koja se stvara silnicama svih tradicija èovjeèanstva, na

djelu je jedna potencijalna viša sinteza koja se gradi iz razvoja

razlika i multiloške dimenzije susretanja i planetarnog

zajedništva. Europa, tj. ono zapadnjaèko in toto, samo su jedan

subjekt meðu drugim subjektima planetarne procesualnosti koja

svoj telos ima potencijalno u onom što smo nazvali duhovno,

Novo doba koje je još nemišljivo.

Amorfnost mišljenja, njegova neizgraðenost i

fragmentarnost odgovara ili toènije reèeno – nošeno je

temeljnom duhovnom situacijom naše epohe koja je razapeta

najrazlièitijim antagonizmima barbarskog i spiritualnog, jedna

ex fundamentis, protejska situacija, dioskurna i neprofilirana po

kanonima prošlosti mišljenja. Predstoji polagan i mukotrpan hod

mišljenja kojeg odreðuju baštinjene duhove tekovine razlièitih

tradicija, svjetonazora i duhovnih praksi, hod na frontu neèeg

novog i u biti, nepoznatog. Postojeæe religijske tradicije mogu

nam o tome samo nešto nakazati a mi možemo samo simulirati

našu duhovnu buduænost koja bi trebala èiniti krunu našeg

planetarnog bivstvovanja. Koristeæi pomalo poetsku figuru,

priruènu metaforu, donekle parafrazirajuæi Nietzschea, izrièemo

«formulu»: homo spiritualis contra homo barbaricus,

podrazumijevajuæi i planetarnu situaciju tehnizacije i

tehnoizacije bivstvovanja, ali i više od toga. In nuce, radi se o

temeljnoj suprotnosti onog višeg i onog nižeg u èovjeku, i svemu

onom bivstvujuæem u svijetu koje odgovara i pogoduje tim

dimenzijama èovjeènosti i što odreðuje njegovu buduænost.

Osnovna neizvjesnost buduænosti nije samo pitanje ovladavanja

izvanjskim uvjetima života, veæ prije svega dubljeg

razumijevanja èovjeka i ovladavanja njegovom prirodom,

transformiranjem onog nižeg u ono više.

Razumijevanje toga istinski razara i prevladava

europeistièki logo- i etnocentrizam po kojem se apsolutiziralo

povlašteno mjesto Zapada i fetišiziralo u svom toposu i kronosu.

Prije svega u kontekstu jedne duhovne evolucije èovjeka i

èovjeèanstva što pruža jednu novu dimenziju ne samo

postojeæim discursima mišljenja, veæ bivstvovanja u cjelini, i

svekolikoj fenomenologiji suvremenosti. Ta fenomenologija

uvodi središnju figuru, figuru labirinta kroz koju se artikulira

duhovna situacija Zapada u liku moderne/postmoderne u

121

znaèenju jedne kritike i puta prevladavanja zapadnjaèke

metafizike kroz meandre postmetafizièkog mišljenja koje urasta

u planetarnu dimenziju multiloga i plasticiteta planetarne

labirintalnosti.

Uvažavanjem dimenzije spiritualne evolucije ne uvodimo

neko novo «apsolutno» stajalište veæ samo ukazujemo na primat

duhovnog biæa èovjeka i otvorene moguænosti njegovog

spiritualnog perfekcioniranja. Smatramo da je to onaj krucijalni

aspekt s kojim dolazimo i do dubljeg razumijevanja

fenomenologije suvremenog Zapada, dakle i duhovne situacije

moderne/postmoderne. Biti in rebus te situacije znaèi pokušati ju

razumijevati iz nje same, ali u širem kontekstu onog planetarnog,

kojem ta situacija integralno pripada. U prethodnom smo samo

nakazali taj širi kontekst. Ulaženjem u samu stvar pokušat æemo

to podrobnije artikulirati.

U djelima našeg istaknutog filozofa Abdulaha Sarèeviæa (u

fusnoti: «Sfinga Zapada», «U labirintu svijeta. Diskurs moderne

i postmoderne. Kriza zapadnog uma, pluralitet i racionalnost»,

«Utopija smisla i istina vremena. Karte svijeta i labirint ljudske

egzistencije»…) mišljena je jedna panorama ideja suvremene

filozofije, prije svega fenomenološke orijentacije, koja nam

može biti itekako inspirativna u promišljanju situacije Zapada u

onom planetarnom.

Post-metafizièko mišljenje ne kreæe se više uhodanim

putem metafizièkih kategorija i otklanja izazove antimetafizikacije

tj. apsolutiziranja središnjih likova zapadnjaèke

metafizike: nakon boga, prirode, èovjeka – apsolutiziranjem

povijesti, tehnike etc. Novo se mišljenje situira u onom

neodreðeno otvorenom i neizvjesnom, u plurimodalnosti

traganja i pejzažnom profiliranju novih kategorija mišljenja

kojima se otkriva svijet života u njegovim umreženjima i

tajnama labirintalnosti. Nasuprot starim metafizièkim

totalitarizacijama i identifikacijama, tim strukturama prošlosti

èija moæ zavoðenja pripada samo trenucima slabosti mišljenja,

dolazi do jedne holistièke koncepcije svijeta i života koja otvara

horizonte u najraznolikija životna, dakle i duhovna i misaona

iskustva, svijet otvorenosti i otvaranja drugome i razlièitome,

jedan planetarij mnogovrsnosti i raznolikosti putova i tragova.

Tako npr. Hans Jonas govori o «holistièkom moralnom pravu

prirode» na tragu jednog novog razumijevanja života in toto i

122

mjesta èovjeka u cjelini bivstvovanja u smislu temeljne

«odgovornosti» èovjeka; C. F. Von Weizsacker naglašava uz

ostalo ekološku orijentaciju suvremene znanosti na osnovi

iskustva «simpatije prema životu»; K. O. Apel istièe potrebu za

planetarnom «komunikativnom makroetikom» etc. Izmeðu

apsolutiziranja znanstvenog uma i konstatiranja o «raspršenom

umu» (Bernhard Waldenfels) ukazuje se jedna znaèajna

simptomatika suvremenog zapadnjaèkog mišljenja koje traži

oslonac u metafizikacii Tehnike i uma njemu «inherentnog», što

odgovara planetarinim procesima tehnizacije i tehnoizacije, i

situacije moderne/postmoderne koja urasta u duhovnu dimenziju

planetarizacije i koja ne centrira um u središte svekolikog

bivstvovanja. Sva kontroverznost i plurimodalnost pitanja o

moderni/i postmoderni dobiva tu jedno krucijalno osjenèanje.

Moderna kojom je u protustavu spram zapadnjaèke

tradicije inauguriran homo europeanus, «moderan» èovjek (koji

je želio izbrisati svoje djetinjstvo i mladost!) u kritici svojih

korijena, postepeno je evoluirao u zrelosti svog

samoosvješæivanja, te o postmoderni možemo govoriti više kao

o prijelazu i «dovršavanju» nego o prevladavanju i antitezi. In

nuce, možemo govoriti o dva lica ili stadija jedne duhovne

situacije kojom se otvara planetarna dimenzija Zapada. Izmeðu

moderne i postmoderne ne postoji rez kao u odnosu spram

metafizièke tradicije onog mišljenja koje se zaputilo u bespuæa

planetarne labirintalnosti. Èovjek Zapada suoèio se s izazovima

nihilizma i praznine, dovršenosti svog starog svijeta, i poèeo

izgraðivati duhovne preduvjete i stjecati duhovni senzibilitet za

sve ono drugotno, razlièito, tuðe u pozitivnom, mnogostrukom

smislu, in ultima linea, za sve ono što emanira kroz mreže

planetarnog iz neeuropskih tradicija i kulturnih vrednota.

Postmoderna se ne smije metafizicirati niti razumijevati samo u

onom europocentrièkom okružju, jer je ona post- i antimetafizièka

u plurimodalnoj prezenciji, simultanosti i

pluralnosti svega što emanira iz jedne tradicije i svih tradicija

èovjeèanstva. Kritikom aure »apsolutne novosti», moderniteta

po svaku cijenu postmoderna i sama kao jedan planetarni

fenomen, nije samo stanje suvremenosti zapadnjaèke kulture,

veæ u svom pluralistièkom artikuliranju svijeta i èovjeka i svojim

iskustvima traganja i labirintalnog glasanja/šutnje, razara

moguæe nasilje polemologijskog uma, razara monocentriènost

123

europeistièkog modela, i tako ulazi u dimenziju planetarnog

poliloga kao multiloga. Ona ne pristaje na unidimenzionalnost

modusa planetarnog scientizma i tehnicizma, a to nepristajanje

manifestira se prije svega u dimenziji umjetnièkog bivstvovanja.

U kontekstu planetarno sinhronijsko-dijahronijskog

meðudjelovanja i procesualnosti stasanja jedinstvenog

planetarog èovjeèanstva s beskrajnim bogatstvom specifiènosti i

razlika, modusa mišljenja kao i životnih praksi i egzistencijalnih,

tj. i umjetnièkih i estetskih iskustava, moderna/postmoderna ima

svoje mjesto i dublje znaèenje. Umjetnièko bivstvovanje èuva

èovjeka od prijetnje zapalosti u unidimenzionalnost tehnoidnog

bivstvovanja kojim se planeta globalizira a èovjek barbarizira.

Ono je korektiv svim metamorfozama planetarnog života u/s

Tehnikom. Kroz kriznost moderne umjetnosti i estetike, kroz

samozataje i šutnje i sve ostalo manifestno i kriptizirano,

umjetnièko bivstvovanje zbiva se s onu stranu i tradicionalne

umjetnosti i estetike (sindrom moderne) i kao metafizièkih

kategorija na koje ne pristaje tragajuæe mišljenje, - u liku

postmoderne otvara meðuprostor novim, drugaèijim iskustvima

i ne svodi se samo na ono nihilistièko i relativistièko, na

zavodljive crte epifenomenalnog koje se najlakše uoèavaju i

analiziraju. Možemo govoriti o moderni/postmoderni kao

duhovnom predvorju planetarnog više nego o dovršavanju

starog europeistièkog svijeta u njegovoj samodostatnosti i

apsolutnosti.

Da ponovimo: s modernom/postmodernom Zapad ulazi u

predvorje planetarne ere, možda s jednom višom notom zrelosti

nego druge duhovne tradicije. Sve ono što jest i èini se

«krisisom» starog europolikog svijeta važi samo po criterionu

entiteta zapadnjaèke tradicije u njenom prošlom oblièju i

«statusu». Na frontu planetarnog, to nadilazi dijagnostiku krize

jer ocrtava linije onog utopijskog perspektivnog, sa svim

latencijama i potencijama struja novog života, kako je to volio

formulirati Ernst Bloch.

Zapad koji je slijedio (i još po inerciji!) slijedi

«koloniziranje životnog svijeta» (B. Waldensfeld), koji je razvio

jednu gigantomahiju agonizma spram svega neeuropskog,

egoistièki impetus razvio do perfekcije u prisvajanju,

ovladavanju i gospodarenju onim izvanjskim, svjetovnousvjetovljenim

u interakciji da tuðe postaje njegovo

124

«vlasništvo» ili na bilo koji naèin pri-ruèno, taj monocentrizam

egoizma etc. – sve to postaje ne samo upitno veæ u krucijalnoj

intenciji na putu nadilaženja. U tom znaèenju, to je i

simptomatika moderne/postmoderne. Razvijaju se nove

moguænosti mišljenja, od npr. «mekog mišljenja» G. Vattima do

«mišljenja razlika» J. F. Lyotarda, nova duhovna i

egzistencijalna iskustva (vezana prije svega uz iskustva

umjetnièkog bivstvovanja!) koja in ultima linea postaju podruèja

potencijalne dialogike ( plurilogosa) s kojim se rehabilitira i u

punom dignitetu ozbiljuje pojam drugog, pojam razlike, tuðeg,

ne više u smislu prisvajanja kao podvrgavanja, «koloniziranja»,

pri-ruènosti kao nadmoæivanja priusom monocentrièkog logosa

Zapada.

Jedno drukèije mišljenje koje uvažava razlike i

drugojakosti, koje ne ukalupljuje i racionalizira tvrdim potezima

mentalnih kategorija, koje se prilagoðuje i osluškuje nagovore

koji dolaze iz ozraèja drukèijih duhovnih horizonata, promatra

sve pojave «osjenèane otvorenom mnogoznaènošæu» i aurom

prijateljevanja, a ne èimbenicima polemosa koji in perpetuo traje

na svim podruèjima života, raða se postepeno na frontu

planetarnog. Drugi se duhovni toposi ne destruiraju veæ

«komplementiraju» u igri otvorenih opcija jedne pozitivne

labirintalnosti. Misliti ono Drugo (i druge!) postaje

kondicionalni motus onog najbojeg što je stvorila zapadnjaèka

metafizièka tradicija u svom dovršavanju i prevladavanju. Nije

to «mišljenje Tehnike» a još manje tehnièko i tehnoidno

mišljenje, kako se ponekad èini!

Poèinje se misliti u drugim dimenzijama, u interferenciji

horizonata i obogaæujuæih iskustava susretanja i utopijskog

«bratimljenja». To postaje gotovo više nego jedan (ili mnogi!)

experimentum mundi, ono se tièe buduænosti èovjeka kao

duhovnog biæa koje mora «prolaziti» (tj. iskusiti) mnoge

labirinte i situacije sebe-prepoznavanja da bi ozbiljio više

dimenzije ljudskosti. Ne postoji samo jedan labirint, niti u

pojedinom labirintu postoji samo jedan izlaz. I ulazi i izlazi

ovjenèani su misterijem ljudskog (i kozmièkog) bivstvovanja i to

je zdrava protuteža «optimizmu» racionaliteta s kojim prednjaèi

sav pogon tehnoidnog uma. Svijet se poèinje pojavljivati i

osjeæati, a potom i misliti, živjeti – kao drugi svijet i svijet

drugoga, a to ima implikacije i na doživljavanje unutarnjeg

125

svijeta èovjeka: pojavljuju se situacije makhatropièkog i

mikrokozmièkog tretiranja fenomenalnih oèitovanja u svim

regionima bivstvovanja. Holizam etc. su djelomièno adekvatni

pojmovi da to izraze. Ne samo svijet drugoga veæ i vlastiti svijet

postaje svijet labirinta kroz kojeg struje duhovne energije

emergencija i konvergencija kozmièkog i ljudskog, involutivni i

evolutivni impulsi koji su oèitovanje rasta u dimenziji

duhovnog, Novog doba.

Postmoderna je, ne samo nadilaženje mišljenja totaliteta,

veæ punog logocentrizma mišljenja Zapada. Ona je

uspostavljanje prisnosti ne samo sa živim vrednotama vlastite

tradicije (u koju ulazi i predio moderniteta), veæ inicijalno

vrednota svih duhovnih tradicija. Ona je odustajanje od

apsolutne i eternalno definirane ideje «zavièaja» jer dimenzija

planetarnog nadilazi paradigmu zavièajnosti i apsolutizaciju

svakog lokalizma èini to marginalnim. Presudna postaju iskustva

drugog, drukèijeg, mnogolikog i mnogoznaènog. Više ne važi

samo jedno polje iskustva, ne postoji više samo jedan put istine, a

èovjek kao homo viator izrasta u planetarnog èovjeka koji «luta»

novim predjelima i stjeèe nova iskustva krajolika kao tajne koje

se kriju u vidljivim i nevidljivim prostorima/vremenima

labirinta.

Mreže životnog svijeta kako istièe nova fenomenološka

misao, pletu se interferencijama planetarnih daljina/i blizina a to

implicira sumrak ne samo svakog totaliteta veæ i samodostatnosti

bilo kojeg duhovnog horizonta i «pogona» kojeg on producira i

reproducira, ma o kojoj se duhovnoj tradiciji radilo.

«U sumraku su gigantske strukture logocentrizma i

etnocentrizma okcidentalnog uma» (A. Šarèeviæ).

Na èinu je fenomenologija inter/regionalnosti, množe se

iskustva meðuboravišta, dolaženja u-susret, iskustva odnosa

prema drugome i stranome, skrivanja i raz-otkrivanja vlastitih i

tuðih nepoznatosti etc. To potrebuje novo usmjerenje i logiku

mišljenja, plurimodalno, polivalentno mišljenje (u koje urasta i

mišljenje moderne/postmoderne!) koje više ne apsolutizira niti

fetišizira neko povlašteno mjesto i prostor u bilo kojoj tradiciji i

u cjelini planetarne suvremenosti. Dija(multi)-logijsko

prigodovanje jest zbratimljavanje, udomaæivanje u dimenzijama

126

planetarog povrh svih postojeæih razlika i suprotnosti u kojima i

jest duhovna kvaliteta planetarnog bivstvovanja.

«Zavièajni svijet iz kojeg bi bila uklonjena sva tuðost, ne bi

više bio životni svijet – veæ mauzolej» (B. Waldenfels).

Zapad i postmoderna u labirintima planetarnosti nije neka

proizvoljna «tema». Ona smjera onom krucijalnom: ako naš

zapadni svijet sa totalitetom svoje tradicije postaje subjekt

planetarnih procesa i u kontekstu toga kako ga MISLITI u

dimenziji inicijalnih zaèetaka rasta duhovnog, Novog doba.

Pružili smo samo nekoliko okvirnih parametara mišljenja toga

što èini unutarnju nit jedne izuzetno zahtjevne i teško mislive

problematike istinske buduænosti èovjeka i èovjeèanstva.

Nemojmo zaboraviti: ta buduænost nije samo u planetarizaciji

(toènije globalizaciji) tehnolikog i tehnoidnog bivstvovanja, veæ

još više u duhovnom rastu èovjeka, u spiritualizaciji èovjekovog

zemaljskog života, u višim dimenzijama duhovnog egzistiranja.

A pretpostavke toga rasta upravo se odvijaju u kroz ono što smo

naprijed pokušali artikulirati u nekoliko osnovnih poteza

mišljenja. Zapad i postmoderna jesu i trebaju biti i tema za sebe,

ali još više «tema» za mišljenje planetarnog poliloga kao

multiloga kroz koje se tek pokazuje pravi «višak smisla

znaèenja» i onog što nazivamo moderna/postmoderna. Mi smo

to pokušali samo naznaèiti kroz svojevrstan komentar lucidnih

filozofijskih reminiscencija našeg istaknutog filozofa Abdulaha

Šarèeviæa koji je jedan od rijetkih, na ovim našim prostorima

mišljenja, koji se temeljito posvetio tim pitanjima.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

Osvježi podatke

SRPANJ...

Osvježi podatke

METODE I TEHNIKE

Osvježi podatke

BRZI CHAT

  • Član iridairida

    bravo, čestitke oboma!

    18.07.2019. 18:01h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    izašla je moja 3. zajednička zbirka poezije "Eho poezije" Jadranka Varga i Ivan Dragičević

    17.07.2019. 12:38h
  • Član mkrmarmkrmar

    Lijep pozdrav svima !

    13.07.2019. 15:51h
  • Član vanessavanessa

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥L.p

    12.07.2019. 12:55h
  • Član bglavacbglavac

    Lijep pozdrav svima !

    29.06.2019. 07:43h
  • Član vanessavanessa

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥L.p

    27.06.2019. 11:11h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, lijep i radostan blagdan vam želim! Lp

    20.06.2019. 01:07h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

Osvježi podatke

MAGIJA

Osvježi podatke

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

MESIJANIZAM I IDEJA KRISTOGENEZE NENASILJE – VRHOVNI ZAKON