O DUHOVNOJ DIMENZIJI «PEDAGOŠKE ALTERNATIVE»

Marielle Seitz, Ursula Hallwachs: «Montessori ili Waldorf?

Knjiga za roditelje i pedagoge», Zagreb, Educa, 1997.

«Dijete je graditelj èovjeka» (Marija Montessori)

«Duša podliježe zakonu karme kojeg sama stvara» (Rudolf

Steiner)

Labirintalna situacija suvremene pedagoške prakse, in

statuco-gnoscendi et nascendi èini upitnom mnoga stajališta i

koncepte pedagoškog pristupa problematici odgoja/izobrazbe

èovjeka. Prevladavajuæi tip homo barbaricusa in continuo nižeg,

materijalistièkog svjetonazora koji se nameæe planetarno svojim

razumijevanjem bivstvovanja in toto i životnim vrijednostima,

153

odluèujuæi je èimbenik koji konstituira svaki modus egzistencije

èovjeka, tako i onog što èini pitanje pedagoškog. Stanje krize

suvremene škole samo je vrh ledenog brijega. Èovjek jest

cjelovito biæe u svim aspektima svog kozmièkog habitusa,

neksualna cjelovitost biæa i njihovih energija, mikrokozmièki

reprezentant makrokozmièke zakonomjernosti. Radi se in ultima

linea o tome kako on izgraðuje svoje duhovno biæe. To ima svoje

djelovanje na kozmièkoj ravni i stoga leži izuzetna odgovornost

na onima koji trebaju biti posveæeni odgoju ljudske osobnosti.

Nepoznavanje duhovne suštine kozmosa i èovjeka i

zanemarivanje temeljnih odnosa kojima se izgraðuje duhovi

svijet, vodi pad u ono niže, do disharmonije, kaosa i

dehumanizacije tj. barbarizacije cjeline života. Neznanje o

duhovnom temelju svekolikog bivstvovanja i neprimjereni

pedagoški pristupi duhovnosti èovjeka nose u sebi veliku

opasnost. Sve ono što se gradi na tom neznanju postaje ulaz u

nekropolozaciju buduænosti èovjeka. Sreæom, i u zapadnjaèkoj

pedagoškoj znanosti i praksi postoje koncepti koji su izgraðeni

uvidom u istinsku narav kozmosa i èovjeka i èije se pozitivno

djelovanje poèinje oèitovati, još nejako ali sve prisutnije. Njima

pripada buduænost, ako je bude.

Izložiti ono krucijalno pogleda na svijet i

pedagoške koncepcije Montessori ili Steiner (jer radi se upravo o

tome) zahtjevno je hermenutski validnu adekvaciju. Maria

Montessori koja je izgradila sebe na osobnom iskustvu u

okruženju teozofske duhovnosti, inaugurirala je 1935.

koncepciju «svemirskog odgoja» po kojoj je èovjek (eo ipso!

Dijete) samo dio «svemirskog božanskog poretka». Pedagoška

se problematika situira u dimenziji kozmièke duhovnosti. U

temelju te duhovnosti je «sveobuhvatna svemirska ljubav» koju

u èistom obliku utjelovljuje upravo dijete. Èovjekova snaga i

smisao bivstvovanja neodvojiva je od «svemirske snage» ljubavi

koja prožima sav kozmos i drži biæevitost biæa. Maria

Montessori ustrajala je u koncipiranju «nazione unica» tj.

svjetske zajednice mira i ljubavi, a konstitutivni dio toga bila je i

njezina pedagoška praksa in toto.

Duhovni rast èovjeka poèinje veæ inicijalno u

prenatalnoj fazi i traje èitav život (i živote!). To je rast u slobodi

(Jiddu Krishnamurti, s kojim je duhovno saobraæala Maria

Montessori). 1907. godine, prije no što je stupila u Teozofski

154

krug, Maria Montessori je veæ imala svoj pedagoški svjetonazor,

osnovala je eksperimentalnu «Casa dei bambini» u San Lorenzu.

S veæ bogatim iskustvom došla je u Indiju i za vrijeme II.

svjetskog rata djelovala u teozofskom ashramu. Za sedam godina

poduèila je oko 1000 uèitelja «Montessori pedagogije».

Lijeènica po profesiji ona je znanstveno istraživala djeèji

kozmos i otkrila temeljne zakonomjernosti razvoja onog

konstitutivnog biæa djeteta. Otkrila je primarni znaèaj

individualnosti djeteta, što je izuzetno svrhovito u pedagoškoj

praksi, povezano s razumijevanjem intuitivnog spoznavanja i

uživljavanja odgajatelja s djeèjim svijetom.

«Djeca su nam poslana kao kiša koja dolazi iz duše…

Dijete je ono – što izgraðuje liènost èovjeka.»

Dijete je veæ u najranijoj dobi duhovno biæe par exellance i

to je ono fundamentalno u svakom pristupu. Veæ u najranijem

stadiju života tretirati ga treba kao živu dušu. Tako npr. Marija

Montessori istièe važnost razgovaranja majke i djeteta još prije

roðenja i punu odgovornost još prema neroðenoj djeci, jer je

dijete «duševni organizam» i u prenatalnom i postnatalnom

razdoblju života. Roðenjem, biološko se okružje povezuje s

civilizacijskim ali «duhovni embrio» tu samo nadalje prati «tajni

unutarnji plan duše» i taj «duhovni embrio» tj. èovjek kao dijete,

presudan je za rast i razvoj i cjelokupni kasniji život èovjeka.

Marija M. naglašava neke važne momente u najranijoj dobi

života. Tako npr. izuzetnu važnost dojenja kao «duhovnog

dodira s djetetom», duševna prisnost koja štiti i jaèa dušu djeteta

(ne samo tijela!), bitnost dugog djetinjstva za pravilan, integralni

razvoj èovjeka, njegovog duhovnog biæa in nuce.

Doba najranijeg djetinjstva «privilegirani je oblik duha»,

jer duša u toj fazi «duhovno sve upija» i stvara i

mentalno-emocionalne pretpostavke razumijevanja svijeta i

unutar svjetovne egzistencije, i tako sebe izgraðuje i gradi do

odraslosti, za cijeli život.

Razvoj èovjeka teèe ciklusima u više faza po šest godina

života («stvaralaèka faza») u kojoj se razvijaju moždane stanice,

a duša traži bezuvjetnu apsolutnu ljubav prema djetetu. Dijete se

mora kupati u bazenu ljubavi i u tome mu prepustiti inicijativu,

tj. ljubavlju mu davati podršku i pomoæ u kretnjama duše (kao i

tijela). Veæ izmeðu 6. i 7. godine treba zapoèeti s elementima

moralnog odgoja. Taj moralni odgoj usko je povezan s

155

religioznim, te veæ od roðenja na neki naèin dijete treba

uèestvovati u manifestiranju religioznosti, (atrijski prostor u

kuæi i sakralizacija nekih oblika ponašanja). U kasnijoj dobi to se

intenzivira zajedno s moralnim odgojem.

Izmeðu šeste i dvanaeste godine dijete se poèinje formirati

kao društveno biæe s puninom društvenih interakcija s drugim

osobama. U prvoj fazi dijete je živjelo shvaæanjem preko svojih

osjetila, a sada dolazi faktor socijabiliteta ali kretanje i dalje

ostaje ono temeljno. Maria M. je izgradila jednu «filozofiju

kretanja» lucidno otkrivši da je duhovni razvoj povezan s

bogatstvom kretanja djeteta, najprije samog sa sobom a onda i s

drugima, u širem okružju opæe duševne – korporalne mobilnosti,

žive pokretljivosti svijeta u djetetu i oko njega. Tako je i odgoj

osjetila u prve dvije životne faze temelj pravilnosti kretanja i

harmoniènog razvoja punine osjetilno-duševne naravi. Treba

zadovoljiti djetetovu potrebu za kretanjem, za dinamiziranjem

njegovog cjelovitog biæa. U tome dijete mora imati moguænost

slobodnog izbora, pravo na osobnu individualnost, svakako u

jednoj toploj, pripremljenoj okolini. Tu je M. Montessori vrlo

detaljno istraživala i ukazivala na najrazlièitije momente

sukladnosti djetetova unicuma i žive okoline koja mora biti

maksimalno primjerena punom dinamizmu djetetove duše i

tijela.

Zanimljiva su dva zapažanja:

«Onaj tko se želi duhovno razvijati mora tabanima

dodirivati tlo» i «Povezivati treba osjetljivost djeteta na šumove i

zvukove s ljubavlju prema tišini». To ukazuje na usku

povezanost duhovnog i korporalnog u èovjeku, vezi duhovne i

korporalne stabilnosti i meðu uvjetovanja pokretnosti i

mirovanja kao i osposobljavanja za doživljaj i stanje tišine,

utihnulosti, komplementarno sa životom kroz zvukovlje. Dijete

mora biti pripremljeno da uèestvuje u obojem, da se iskazuje

duhovno kroz razlike i duhovni senzibilitet.

Dijete izgraðuje samo sebe i mi mu u tome moramo samo

pomoæi, a to implicira da sami sebe mijenjamo prema djetetu u

njegovom samoodgoju kroz razlièita dobna stanja. Krucijalno je

poštivanje djeteta i njegove osobnosti. Divne su rijeèi Marije

Montessori i ukazuju na duboku istinu pedagoškog istinovanja.

«U kontaktu s djecom ja sam ništa… Moja je najveæa

prednost što uopæe ne postojim». To je stav poniznosti i

156

skromnosti, duhovne èistoæe kojom ulazimo u svijet djece,

prilazimo èistom biæu i nastojimo da u rastu i razvoju ostane

èisto, svestrano i bogato u ljudskosti.

To je duhovni ideal odgajatelja, kakva u korijenu treba biti

liènost odgajatelja. Marija Montessori s potpunim je dignitetom

stoga mogla govoriti o «svemirskom odgoju» i «božanskom

redu», jer istinski odgajatelj mora «ponuditi djetetu cijeli svijet»,

a ponajprije samog sebe na sakralnom žrtveniku ljubavi.

Da se vratimo i karakteristici treæeg razdoblja, isto tako

vrlo znaèajnom kojeg ona naziva «stupnjem odmaranja» i koje

traje od 12 do 19 godine. Mi to znamo kao doba puberteta u

kojem postojeæa škola djetetu diktira mentalnu predominaciju

znanja. Što više znanja u što kraæem vremenu! S tom diktaturom

nanosi se mladom biæu veliko zlo. Škola ne smije previše tražiti

od djece jer time nanosi štetu duševnom biæu. U pubertetu ne

smije predominirati mentalna dimenzija jer to unidimenzionira i

vodi konfliktu s onim duševnim i emocionalnim. Potrebno je

mladom biæu pružati tada potpunu slobodu i samostalnost,

osjeæanje odgovornosti i afirmativnosti svih religija biæa.

Biološko buðenje mora biti praæeno duhovnim buðenjem a ne

teretom znanja radi znanja. Ulazak u svijet odraslosti mora

saèuvati unutarnju èistoæu mladog biæa. Nažalost, u postojeæoj

pedagoškoj praksi radi se protiv toga, protiv duhovnosti mladog

biæa. To je kruna formiranja barbariziranosti èovjeka.

Marija Montessori je koncipirala utopijski projekt «doma na

selu» u kojem bi dijete živjelo u harmoniji s prirodom i samim

sobom do puberteta i koji je integralni dio «plana za djecu

planete Zemlje».

Dijete treba uèiti od prirode da bi živjelo u skladu s onim

naravnim (ekološka svijest) i da bi neutraliziralo sve ono što

negativno utjeèe na rast duhovnosti. S tim bogatstvom i

«zalihom» usklaðenosti sa sobom i senzibilitetom za prirodu i

sva biæa, dijete se kreæe u onom društvenom i u fazi puberteta

ulazi u složenije socijabilne veze i društveni habitus, konaèno u

status «zrelosti» za afirmativno mjesto u cjelini života s drugima

u svim dimenzijama. Mentalna tu ne smije biti predominantna

veæ samo jedna meðu drugima.

157

Duhovi rast ide dalje.

O Rudolfu Steineru i «waldorfskoj pedagogiji» koja je

poznatija, ne treba toliko govoriti. Njen znaèaj u suvremenoj

pedagoškoj teoriji i praksi možda je od još veæeg znaèenja.

Steiner, utemeljitelj antropozofije, kao Maria Montessori

zastupali su jedan specifièni kristocentrizam, ona s implicitnima

on s eksplicitnim komplementom nekršæanske duhovnosti. Sam

pojam antropozofije uvodi u duhovnost Zapada sin J. G. Fichtea

u jednom tekstu iz 1856. Immanuel Hermann Fichte.

Antropozofija se razvila iz njedara teozofije kao znanstveno

razumijevanje zakonitosti duhovnog bivstvovanja.

Uvažavanje zakonomjernosti duhovnog kozmosa i

èovjeka kao duhovnog biæa vodilo je koncipiranju i Steinerove

pedagogije. Ali prije svega jedno holistièko razumijevanje

èovjeka i kao mladog biæa s jednakim dignitetom svih njegovih

dimenzija. Ona nije doktrinarna. Oslanja se i na kršæanstvo kao i

na druge duhovne tradicije. Ona je paradigmatski ono što se uz

ostalo naziva i temeljem jedne «slobodne škole», otvorene za

razlièita duhovna i pedagoška iskustva, metode, putove in vivo.

Triadièko razumijevanje èovjeka («fizièko», «eterièko» i

«astralno tijelo») ne smije se apsolutizirati. Korporalnost je

prožeta onim suptilnijim, energetskim («vitalitetom») a razina

duhovnog i osjeæajnog prožima oboje i daje mu karmièki naboj i

telos. Ono više djeluje na ono niže, ali nijedna se dimenzija ne

smije minorizirati.

Èovjek je polidimenzionalan, pa je takav i njegov život, a

tome mora bit primjerena i pedagoška praksa.

Razvoj i rast èovjeka ide kroz cikluse od po sedam godina.

U prvom, do sedme godine, postoji samo fizièko tijelo. U

prvom je planu dimenzija osjetilnog kojom dijete upija životnom

u sebi i oko sebe. Eterièno je tijelo još nerazvijeno a astralno koje

formira fizièko tijelo ne smije se oštetiti onim kognitivnim

(mentalnim). Malo je dijete još blizu duhovnog svijeta iz kojeg

dolazi (reinkarnacija) te treba osluškivati i pravilno slijediti

njegovu pravu prirodu. To je duhovni embrio prema kojem treba

iskazivati strahopoštovanje, prije svega tako da se pusti narav

djeteta da se sama razvija po unutarnjem zakonu spontanosti.

Drugi ciklus traje od sedme do èetrnaeste godine. U njemu

se oslobaða i razvija eterièno tijelo, a to je praæeno i razvojem

158

sfere kognitivnog. Formiraju se elementi moralnog lika te i u

odgojnoj i izobraznoj funkciji velika je važnost odgajatelja.

Treæi ciklus traje od 14 do 21 godine, period «zemaljske

zrelosti» karakterizira oslobaðanje astralnog tijela. Javlja se

izrazit rast onog duhovnog, te oko 21 godine (smatra Steiner),

raða se i naše «Ja» i liènost je formirana. Daljnji ciklus obilježen

je duhovnim rastom, izgradnjom Sepstva i afirmacijom

astralnog. Pokazatelj toga je razvoj vlastitog Ja s primarnošæu

duhovnog èovjeka. Ciklusi se nastavljaju dalje u duhovnom

znaèenju i smjeru.

Steinerova pedagogija vrlo je bogato razraðena i

aplikativna. Meðutim, naglasiti treba dvije suštinske

komponente pedagoškog: to je prožimanje i komplementiranje

umjetnièkog i religioznog bivstvovanja i u samoj pedagoškoj

praksi, u svakom segmentu odgoja i izobrazbe u svakom

životnom ciklusu, u svakoj egzistencijalnoj mikrosituaciji.

Umjetnost i religija su temelj odgajanja. Dijete se mora

maksimalno slobodno umjetnièki izražavati i religiozno

doživljavati život u cjelini, sebe, svako biæe i trenutak života.

Umjetnièki oblikovati sebe i život s religioznom konotacijom,

sakralizirati život po mjeri umjetnièkih formi i oblika.

Intelektualizam se ne smije prenaglašavati a pristup životu treba

bit euritmijski. Dijete treba razvijati umjetnost samo odgajanja, a

u tome mu treba pomagati, i onda kada je djetetu tijelo prva

igraèka, kada mu se nude prirodni materijali za igru i

oblikovanje, kada se dobrom hranom hrane njegova osjetila,

kada mu se mnogo prièa etc.

Od najranije dobi treba u svijet djeteta njegovati osjeæaj i

saznanje o božanskoj naravi prirode i svakog biæa iz koje se raða

svaka ljepota i umjetnièki oblik. Stav jest in ultima linea

«imitatio Dei». Vrhovni je telos estetizirati i spiritualizirati život

u cjelini. S duhovnim rastom èovjeka to postaje sve dublji i

sveobuhvatniji zadatak, sa sve više svijesti i duhovne

kreativnosti. Steiner je kroz pedagošku waldorfsku praksu

možda na najbolji najdjelotvorniji naèin materijalizirao duhovnu

srž antropozofije.

Stoga smo mišljenja da Montessori i Steinerovu

pedagogiju treba živjeti-misliti zajedno i komplementarno. One

su istinska alternativa postojeæoj praksi koja u velikoj mjeri

barbarizira èovjeka i promašuje u onom bitnom: odgajanju

159

duhovnosti èovjeka. Postojeæa škola zakazuje u skrbi o

duhovnom biæu mladog èovjeka, a to je ono što ima nesagledive

posljedice. Istinska buduænost pedagoške teorije i prakse

nezamisliva je bez Montessori i Steiner-pedagogije. Ali treba

raèunati i na daljnji razvoj i obogaæenje tih koncepcija koje nisu

dogme veæ otvoreni putovi za sve razlike i alternative a s

krajnjim telosom u gradnji duhovne buduænosti èovjeka Novog

doba, homo spiritualisa koji æe tek moæi graditi Božanski život

na Zemlji ili æe propasti sa svekolikom životom u sebi i svijetu za

koji je odgovoran pred Bogom.

Rijeka, na Dan planete Zemlje, 1997.