Sunce sija! Kažu neki "upek'o šaban". Trebam ići van i čim osjetim onu vrućinu i kako mi upravo ta vrućina diže sadržaj želuca koji čeka da izađe van iz mog tijela, automatski počinjem razmišljati da bi bilo bolje da ja ostanem kod kuće, ležim, odmaram, ljenčarim...ipak je stiglo ljeto kojem sam se tako puno veselila...a sada gubim volju za životom, jer mi ono ubija život. 

Kao što sam u prethodnom članku napisala, ove ljetne vrućine mi nikako ne odgovaraju. Riba sam po horoskopu i čim sunce izađe, ja već krepavam k'o riba na suhom. Iako sumnjam da to ima veze s horoskopom...i dovraga, zašto baš ja moram osjetiti vremenske promjene?! 

Ova dosadna vrućina ubila mi je volju za životom, jer po cijele dane ne mogu van zbog toplinskog udara koje moje tijelo proživljava svaki puta kada temperatura skoči iznad +35, a ne mogu niti na kupanje. Na kupanje ne mogu jer se u mojoj okolici nema gdje otići osvježiti. Doduše, imaju 2 mjesta...no ili je puno zmija ili se redovito netko mora utopiti...

Jedina nada mi je uzet nekakvu ogromnu kacu, napunit je vodom i leći u nju. Već imam tu sliku u glavi...ogroman suncobran iznad kace, ja u okrugloj kaci pijem martini, nosim sunčane i ogromni šešir za plažu...pri tome rješavam sudoku (iako pojma nemam kako još nije mokar jer je kaca puna vode)...

Ta se zanosna iluzija raspline i tako onda cijeli dan provodim čitajući članke, komentirajući ili samo čitajući...također, dan provodim u gledanju TV-a i prebacivanja s jednog na drugo mjesto u kući. Danas se dogodila ta kap koja je prelila čašu. Mrzim to što ne radim ništa!!!

Taman kad sam umirala jer me glava kronično boljela od ovog rajskog vremena, popijem tabletu i otuširam se...stiglo je večer, temperatura se smirila...konačno izlazim iz kuće, uzbuđena što mogu pobjeći od dosade...

Proklinjem ljeto i vrućine, vičem nešto u stilu: Dao Bog da pala kiša i padala 7 dana bez prestanka!! Izlazim van, nebo se smrklo. Tata me vozi do grada dok vjetar puše i čisti ulice zatrpane prašinom i opalim lišćem...doduše, diže sve to u zrak. No, kiši ni traga. 

Umalo sam počela plesati da prizovem više tu kišu...kada osjetim kapljice kiše...gotovo neprimjetno...a onda je počela sve jače i jače padati. Konačno pada! Huraaa!!! 

Konačno je pala! Konačno više neću umirati! Baš mi nedostaju te krupne kapljice kiše koje su vidljive golim okom...

I dok hodam pod kišom, iako su mi noge mokre, volim je gledati. Te krupne hladne kapljice...dragocjene kao biseri s neba ...

I da se razumijemo, nisam ja ta koja prizvala kišu, samo se to moje proklinjanje vrućina slučajno pogodilo s kišom iako je prognoza vremena koju sam gledala za danas pokazivala da će biti savršeno sunčano vrijeme...očito da sam pogriješila prognozu...

Uživajte u kiši!