ERAZMO ROTTERDAMSKI KAO PARADIGMA HOMO ANTIBARBARUSA

U KONTEKSTU MIŠLJENJA

PLANETARNOG POLILOGA

Na tragu jedne philosophiae perennis s temeljnom intencijom dignitias hominis, mišljenje planetarnog poliloga treba baštiniti i čuvati vrednote i zasade svih duhovnih i kulturnih tradicija, eo ipso et in prima facie, naše europske tradicije. Prisjećajući se duhovnog entuzijazma renesansnih mislitelja, npr. jednog Giovanni Pico dela Mirandole («Magnum Miraculum est homo») koji je sročio i govor za svoje suverenike («Oratio de hominis digitate») – treba se prisjetiti i onih koji su upalili duhovnu luč skrbi za duhovno dostojanstvo čovjeka.

Jedan od takvih je nesumnjivo bio Erazmo Rotterdamski. Njegov nam lik i djelo i danas govore i mogu nas poučiti, ne samo in statu otium contemplandi, već mišljenje koje stoji u središtu zbiljskog života i djeluje na njega.

Mišljenje planetarnog poliloga izrasta kroz dignitet poliloškog pluraliteta istina, kroz oživljavanje duhovnih vrednota koje kao sjeme (seminaliter) ili semine postoje u duhovnim tradicijama. Molistička paradigma universa natura rerum implicira i dimenziju mišljenja s kojom čovjek kao copula mundi bivstvuje u svom kozmičkom i svjetovnom statusu.

Paracelsusov stav: «Što je čovjek, to je skriveno» akceptira i limbus maior-limbus minor konstelacija odnosa svijeta i čovjeka, pluviverzum duhovnog bivstvovanja po kojem je tek čovjek istinska anima mundi a ne samo positus in medis.

Dimenzija planetarne polilogizacije svojim kozmo-centrizmom, stoji s onu stranu antropocentrizma ali uvažava duhovni status čovjeka koji je središnja os matrixa svake duhovne tradicije. Tako i s pitanjima duhovnih učitelja i pojedinaca koji su zračili u svom vremenu i govore kroz svako vrijeme.

Erazmo Rotterdamski, taj renesansni uomo universale, bio je ne samo Čovjek Knjige, već u najvišem značenju humanitasa, homo pro et pet se. Za njega se može reći, kao i za Paracelsusa: «Neka ne pripada nikome, tko može biti svoj» (tako piše na portretima Paracelsusa).

Kao nezavisan duh, Erazmo je zastupajući renesansni ideal humanizacije svijeta i čovjeka, ali i univerzalno akceptira moduse protoplanetarnog zajedništva. «Cijeli je svijet jedna zajednička domovina», kaže on u djelu «Quereia pacis», potencijalna zbratimljenost ljudi koji rade na oplemenjivanju čovječanstva, koji oživotvoruju ideal tolerancije i borbe za mir i dobro. To naravno pretpostavlja rast svijesti, čistoću uma i srca i mnogo toga u duhovnom rastu čovjeka, ne naprosto vjeru u moć knjige i prosvjećivanje znanjem, kako je to on mislio u svom pathosu idealizma. Međutim, i to nimalo ne umanjuje značaj tog istinskog kozmopolite i prvog svjesnog Europljanina čija misao i stav intelektualnog poštenja treba biti uzor i našim suverenicima, zapalim u razne vidove barbarizma.

«Nulli concedo»: nikome ne pripadati – nije bilo samo osobni stav nepriklanjanja niti Crkvi niti Reformaciji, papi tj. Lutheru u njegovom vremenu, već gajenje «duha slobode» (Jiddu krishnamurti) kao jedinog dostojnog načina bivstvovanja čovjekova mišljenja. Potpuno je opravdano stoga Erazma vidjeti kao paradigmu homo antibarbarusa. Čovjek Knjige borio se knjigom protiv netolerancije i mržnje koja je kao požar plamtjela u umovima i srcima njegovih suvremenika. Duhom je težio gasiti taj oganj mržnje i prevlasti onog nižeg u čovjeku, naglašavajući vrijednosti tolerancije, umjerenosti, sklada i prijateljstva, mira u čovjeku i u svijetu, boreći se protiv ludosti («stultitia») i fanatizma kao najgoreg vida te ludosti, protiv buke i meteža («tumultus») u kojem prevladava ono niže i gospodari životom ljudi.

Kao paradigmatski lik homo antibarbarusa, Erazmo je to prije svega kao homo anti-fanaticos. Fanatizmi i prozelitizmi svake vrste, ego i ini centrizmi i monologizmi etc. Karakteristika su prima niže ljudskosti i jedan signum usvjetovljenosti kroz ono niže, tamastično i kako se to danas olako artikulira, kroz vokaciju «politiziranosti», Erazmo nas podsjeća što treba (i može) činiti čovjek duha: ustrajati kroz skrb o duhovnom biću i egzistenciji koja brani dignitet duhovnosti, otupjeti oštrice mržnje, netolerancije i fanatizma, težiti sredini i umjerenosti, stišavanju strasti umnim djelovanjem.

Na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće novi je duh i iskustvo bivstvovanja donijelo i moduse jedne protoplanetarnosti. Erazmo je tipični predstavnik te idejne struje koji je naslutio i implikacije renesansne preobrazbe svijesti i postojećeg, iz srednjovjekovlja danog i još uvijek s njim determiniranog svijeta. In actu, jedan vid renovacije antičke baštine kao zbiljski europocentrizam, ipak je u duhovnom smislu nosio vrijednosti univerzalne duhovnosti i slutnju planetarne budućnosti.

Naravno, to je bilo ono kriptizirano, a u prvi plan izbili su studiji «lettarae», nemir raznovrsnih otkrića, nemiri i požari socijalnih i političkih događanja. Europa je otkrila i osjetila po prvi put da ona nije «cijeli svijet», naravno, intencija je bila – podjarmiti sve što nije Europa, jedna gigantomagija egoventrizma. Iz toga su kasnije izrasli svi moderni imperijalizmi i totalitarizmi. Ljudi duha tog vremena slutili su međutim, ono više i bitno drugačije: kozmopolitizam i širu svijest od stvarnosti pune pohlepe, mržnje i neznanja.

Upravo one godine kada je Columbo otkrio Ameriku, Erazmo kao tajnik biskupa iz cambaraie putuje u Italiju i otkriva antičku baštinu. Tada otkriva značenje znanja i uloge obrazovanosti te piše svoj prvi tekst: «Antibarbarus». In prima faciae, barbarin je onaj koji ne poznaje vrijednosti antičke baštine i živi neobrazovanim životom. Kasnije on taj pojam produbljuje.

Biti Čovjek Knjige značilo je zastupati aristokratizam duha u vrijeme opće neobrazovanosti, a uvjerenje da se svijet može razumjeti samo pomoću Slova («litterae!») bio je snažni idealizam spoznajnog stava prema životu koji je neprestano nudio nova otkrića i budio stav thaumazičnosti, često i nevjerice.

Antička baština kao ono sigurno i temeljno, jedina je mogla biti duhovno uporište u traženju dubljeg smisla bivstvovanja. Ali za Erazma renovacija je antičke mudrosti služila renovaciji izvornog kršćanstva, jedna via indirecta koja je bila protueuropska misao jedinstvene Europe ali i proto-ekumenizma (koji više ne stoji samo pod zakonom europolikosti). Erazmo kaže: «Cijeli je svijet jedna zajednička domovina» (u «Querela paci») a kaže i: «Gdjegod naiđeš na istinu, promatraj je kršćanski». Implicite, jedinstvena je Europa samo dio šireg čovječanstva kojem ona donosi ideju humanizma i digniteta znanja, a kršćanstvo kao izvorni nauk Krista je ona snaga istine s kojom trebamo susretati sve druge istine. In ultima linea, između humanizma i religije stavlja se znak jednakosti.

«Doctor universalis» je smatrao da je mir i sporazum suština religije koju je on izlagao i branio. To je in nuce, temeljna pretpostavka i onog poliloškog. Različite istine nisu za potpirivanje neslaganja, netolerancije i sukobljavanja već služe građenju mira i zajedništva, grade putove susretanja, razumijevanja i sporazumijevanja. To je ono planetarno i ekumensko. Pišući «Encimium moria» («Laus stultitiae») Erazmo je to predmnijevao ukazujuæi što znači kada jedna istina priznaje samo svoju apsolutnost i mjeri sve po onom što ona želi predstavljati. Monadizam duha i života vodi ludosti i rezultira nižim životom. Mudrost je u otvorenosti poliloškom, onom duhovno univerzalnom.

Europa se u Erazmovoj viziji pojavila kao jedina duhovna i moralna ideja pod znakom nenasilja i tolerancije. Stvarnost je nažalost bila drugačija ali to ne umanjuje Erazmov profetizam (kojeg je kasnije Kant definirao kroz ideal «vječnog mira»). Ideja takve Europe pod određenjem antiimperijalističnosti humanizma, implicirala je duhovno bratstvo (šire od samo onog zajedništva učenih koji koriste latinski jezik!) i viteštvo duha slobode. Istinski Europljanin za njega je bio obrazovani, humanizirani pojedinac koji se kloni svakog fanatizma i jednostranosti.

Jedinstvo zapadnog svijeta mora prije svega biti duhovno da bi moglo biti istinski plodonosno u onom planetarnom. To je jedinstvo u razlikama, ne unidimenzionalnost jer onda ono slijedi putove fanatizma i monadologizma što je pravi izvor nasilja i svakog zla. Fanatizam je jedan od izvora nasilja u mentalnoj dimenziji iz kojeg se rađaju i drugi oblici nasilja koji barbariziraju život. Apsolutiziranje jedne ideje na račun drugih jest ono totalitarno, nasilje koje znači pad u ono niže. Treba uvažavati svaku različitost ali odbijati pretenziju bilo koje ideje da gospodari nad drugim idejama, bivstvovati u duhovnoj slobodi po maximi humanitasa. Erazmo je to potvrdio osobnim životom odbijajući se prikloniti Lutheru ili Papi. On je bio «spectator» («gledalac») u idejnim sukobima svog vremena koji samo «prelistava» («degustavi») npr. Lutherove spise, braneći svoj integrum i neutralnost, tj. slobodu od učestvovanja u nižem, politiziranom životu. Zastupajuæi humanizam, nenasilje i kozmopolitizam u jednom izrazito barbarskom vremenu on stoga i danas može paradigmatski pokazati što znači biti čovjek duha i slobode i mislitelj jednog višeg života. Nije se priklonio moćnicima čak ni kada su ga molili da stane na njihovu stranu, ali nije šutio kada su ga napadali. Nije ih napadao već opominjao, učio, predlagao, pokušavao «krotiti divljake» (u tome je vidio i ulogu Evanđelja!) Hodao je sve više «tišim putom» jer nije htio pristati uz nasilje i fanatizam, borbu nižih ljudi. Kada je Basel zahvatila vatra reformacije, kada se morao skloniti u Freiburg, kada je bio svjestan da je propao san humanizma a barbarstvo pobijedilo, Erazmo nije klonuo niti se promijenio. Tako pred kraj života odbija poziv cara Karla V. da dođe na sabor u Ausburg i uèini kraj barbarstvu svojim autoritetom. Odbija i ponuđeni kardinalski šešir od Pape. Da li je bio razočaran i slomljen čovjek, ovdje je irelevantno. On je sačuvao dignitet duhovne slobode.

Podsjećajući se na njegov život, stav, mišljenje, vrednujući to u kontekstu mišljenja planetarnog poliloga, moramo prije svega još jednom ukazati na njegovu vjeru u duhovno zajedništvo čovječanstva koje treba biti temelj i mjera svakom drugom vidu zajedništva. To zajedništvo implicira uvažavanje digniteta svih razlika i samouvjerenost u različitosti koje se susreću i prepoznaju u planetarnoj polilološkoj dimenziji. Tu nema mjesta nikakvom nasilju i fanatizmu, dominaciji i segregaciji. Svi subjekti planetarne polilogizacije (pa tako i jedinstvena Europa) imaju svoje mjesto, značenje i jedan, možda ponekad, kriptizirani telos. Europski humanizam bio je prvi protoplanetarni glasnik zajedništva.

Sve kasnije metamorfoze slijede njegov putosmjer. Onako kako je humanizam baštinio antičku tradiciju, tako mi danas baštinimo sve duhovne tradicije gajeći jedno univerzalno duhovno bratstvo znanja i iskustava u planetarnom bivstvovanju duhovnog Novog doba (ne smije se poistovjećivati s New age-om koji je samo jedna komponenta toga!).

Moramo se ipak neprestano vraćati našim prethodnicima jer smo in ultima linea baštinici njihovog djela. Pogotovo ako je in actu neka nova provala barbarstva koja opominje kolika je moć onog nižeg u čovjeku. Erazmo je svijetli primjer kakav mora biti stav duhovnog čovjeka, uz ostalo. Ali, iz prethodnog je vidljivo, i više od toga.