Kalendar događanja

Član borivoj

Upisao:

borivoj

OBJAVLJENO:

PROČITANO

326

PUTA

OD 14.01.2018.

ETIKA I ZNANOST

ETIKA I ZNANOST

Izborom teme preuzimamo zadatak da promislimo odnos

etike i znanosti po onom nužnom zbog èega je i sam problem za

nas jedan od središnjih u suvremenoj filozofiji. Time ne mislimo

znanost tretirati kakva je ona po sebi u svom scientifikantnom,

posebnom podruèju spoznaje stvarnosti, niti izvršiti neko drugo

disciplinirano odreðenje etike kao philosophie specialis. To bi

naime bilo za problem irelevantno, a do odnosa ne bi moglo ni

doæi, jer bismo time istaknuli disparitet i promaknuo bi nam

humani smisao problematizacije tog odnosa.

U kontekstu teme mi znanost shvaæamo kao smisaoni dio

jedne šire ljudske, etièke cjeline; njeno odreðenje vezujemo uz

odreðenje èovjeka kao etièkog biæa. Etiku pak ne postavljamo u

moguæu razliku normativne ili deskriptivne varijante, niti bi je iz

jedne takve razlike odreðivali – jer ona više i ne može biti

pojmljena kao odreðena filozofijska disciplina (da bude samo

to), veæ ona postaje živi smisao i telos filozofijskog mišljenja u

njegovu punom, egzistencijalnom znaèenju. To je potrebno

pobliže odrediti.

Autonoman položaj etika je stekla odavno prije – možemo

reæi da njemaèka klasièna filozofija u svom najboljem liku nosi

odlike te autonomije etiènosti ljudske egzistencije. Kao ono

steèeno, dokazano i životno izboreno, mi tu autonomnost

neproblematski prihvaæamo. Isto tako preuzimamo i smisao

etike kao smisao revolucionarne izmjene svijeta, tj. onog etiènog

kao konaènog cilja revolucije – što je stepenica dalje u

razumijevanju etiènosti na temelju njene steèene, povijesne

autonomije.

Na tim povijesno potvrðenim pretpostavkama, etiku

možemo odrediti kao BRIGU O ÈOVJEKU, što onda zahtijeva i

pobliže specificiranje takvog odreðenja. Prije svega «briga» tu

nije shvaæena u hajdegerovskom smislu zbrinjavanja onog

unutarsvjetovnog a niti kao konstituens egzistencije ili

egzistencijal kojim razrješavamo tajnu svoje svjetovnosti – veæ u

jednom osobitom egzistencijalnom i vrijednosnom smislu.

Svaka ljudska djelatnost, ma kojeg naèina i usmjerenja bila,

potrebuje jedno etièko vrednovanje, jedan dublji ljudski, tj.

etièki smisao kojim tek i samo djelovanje stjeèe svoj puni,

180

istinski smisao. To znaèi da se etièko ne svodi samo na naèine

iskazivanja vrline, što je uvijek interpersonalan fenomen, niti

samo na etièke interpersonalne akte. Time se ono etièko zbiljsko

ne iscrpljuje. Svaki je ljudski èin po sebi i etièki intoniran,

cjelokupna ljudska djelatnost i zbiljnost sadrži u sebi i neki

dublji etièki smisao.

Iz samog èinjenja èesto se to jasno ne vidi, ali ako

promislimo èin i povežemo ga s èiniteljima i posljedicama,

uoèavamo etièku relevanciju i težnju. Time se ne zauzimamo za

strogo vrednovanje svakog èina kao dobrog ili lošeg za njihovo

oštro razgranièavanje prema mjeri etièkog – što je nekad etika

redovito pokušavala. Ona je to èinila na logièkoj premisli A i

non-A principa neprotivurjeènosti. Radi se o tome da se shvati

cjelina i smisao multipliciteta samog djelovanja kao etièki

intoniranog, da se shvati kako svaka aktivnost duha ili tijela,

odnos èovjeka prema stvari uvijek jest i jedan moguæi odnos

èovjeka s èovjekom – ako ne neposredno onda posredno, što

razumijeva i neki etièki smisao.

Do pune jasnoæe moglo je to doæi tek u povijesnom

dogaðaju prevladavanja metafizike revolucionarnom izmjenom

svijeta – iako su pretpostavke tog shvaæanja, naravno u poimanju

idealiteta svijesti, postojale i prije. Proces revolucionarnog ne

smijemo ipak protezati odveæ unatrag, kako neki èine – jer time

nešto kao pretpostavku zamjenjujemo za uzrok ili sam

revolucionarni èin. Tek da napomenemo: tlo njemaèkog

klasiènog idealizma još nije tlo dogaðanja revolucije, veæ samo

nužna pretpostavka, još niti ne prava pretpriprema. Nije pravilno

prebrzo zakljuèivati na osnovi nekih otkrivenih indikacija i

zavesti se takvim mišljenjem.

Prevaldavanje metafizike znaèilo je tek prvo obistinjenje

autonomije etièkog jer su svi heteronomni èinitelji – najprije

pretpostavka Boga, a zatim kapitalistièke države i vlasti; moral

klasnosti i dr. – uistinu detronirani i razvlašæeni u zbivanju same

revolucionarne akcije. U liku proletera èovjek kao èovjek, etièko

biæe, suoèio se sa samim sobom i svijetom kojeg treba rušiti da bi

izgradio bolji svijet sutrašnjice. Time je i svaka ljudska

djelatnost dobila još jedan smisao a naèin vrednovanja

svjetovnosti novo usmjerenje. Takvom samospoznajom nošen,

èovjek je shvatio svoj djelobitak kao brigu za svoju ljudskost,

svoju egzistenciju kao podruèje borbe izmeðu onog što èovjeka

181

vezuje uz staro ne-ljudsko i ovoga što ga približava ljudskom

dostojanstvu i punom humanitetu slobode i jednakosti.

Da je èovjek sam sebi najviša vrijednost i svrha, moglo se

spoznati tek iz dogaðanja revolucionarne izmjene svijeta. To

znaèi da je bila nužna jedna radikalna akcija u ljudskom svijetu,

da bi èovjek u svim porama svog biæa i u najdubljoj svjesnosti

(ne samo u dimenziji filozofijske svijesti) shvatio sebe kao

etièku vrijednost i zadatak da se takav ozbiljuje i stvara sebi

etièki primjeren život.

Ono etièko a to znaèi duboko ljudsko, postaje i dio i

unutrašnji smisao revolucionarne izmjene svijeta – od

oktobarske revolucije do borbe naroda Zimbabve. Ali s druge

strane, to etièko ostaje i ono jedino unutar èega postoji živi nerv

filozofije. Nije to više kozmologija ili neka ontologija u doba

radioastronomije ili astrofizike, nije to neka posebna philosophia

specialis kojoj još znanost nije preuzela objekt istraživanja.

Razvijajuæi se u onom po sebi, znanost je u svom

neutralitetu iskljuèila etiku i time stvorila opasan presedan što

mi suvremenici veæ možemo dostatno razumjeti. Opasnost od

nuklearnog rata, biološkog uništenja ili genetskog manipuliranja

samo su najizrazitiji primjeri u kojima se znanost «vraæa» onom

etièkom i uviða da je njeno odvajanje od etièkog, tj. subjektivnog

i osjeæajnog radi èistote samog procesa istraživanja, konaèno

dobilo kao smisao etièku relevanciju. Time se znanost približava

i filozofiji, tj. jednom njezinom razumijevanju po kojem je

zbiljska filozofija još samo etika (onako kako smo je odredili), tj.

BRIGA O ÈOVJEKU.

Znanost i znanstveno dogaðanje nije izdvojeno iz

revolucionarne izmjene svijeta – ono je njegov sastavni dio i

odreðuje se u svom smislu i iz te izmjene. Èesto se pokušava

svesti revoluciju svijeta na revoluciju unutar znanosti, na ono

istraživalaèko ili tehnièko – što prikriva društvene procese,

sukobe klasa i borbu naprednog i nazadnog u svijetu. Time se

prešuæuje i ono etièko što u sebi kao telos nosi revolucionarna

izmjena svijeta, a kao problematski smisao, i svako znanstveno

otkriæe.

Prethodne napomene bile su potrebne da bi pobliže mogli

odrediti naše shvaæanje filozofije kao etike. Naime BRIGU O

ÈOVJEKU ne možemo shvatiti poput stare etike koja je

poèivala na metafizici. Ne radi se o nekom normativnom

182

odreðivanju vrlina kojima treba urediti ljudski život niti o

ostvarivanju neke nove etiènosti, niti je posrijedi preformulacija

starih odreðenja vrlina – veæ je naglasak na temeljnom

èovjekovu, egzistencijalnom ustrojstvu da brine za svoju

ljudskost u doba krize stvorene suvremenom znanošæu, krize

egzistencije, krize društvenog života u sukobu starih graðanskih

i novih revolucionarnih vrijednosti. To nije briga o tome kako

èovjek brine za svoj opstanak, brine oko svojih materijalnih i

duhovnih dobara i potreba – veæ briga kao ozbiljenje potrebe

èovjeka – njegova ljudskost – jest potreba i svrha. To je etièka

potreba, najdublja èovjekova potreba.

Poradi te potrebe i oko nje èovjek brine. Brine, jer se

svjetovni život u velikom dijelu pokazuje kao neprijatelj

ljudskosti odnosa. Prevaga materijalnih vrijednosti samo je

jedan pokazatelj toga. Mi neæemo ulaziti u problem otuðenja i

oblike postvarenosti, ali to je ono prisutno. Kada egzisitranje

zapada u krizu, ta se briga pojaèava iako gledano izvanjski – kroz

prizmu materijalnosti ljudskih interesa i rasta egoizma – može

izgledati da je èovjek prema tome ravnodušan. Ali upravo tu ono

etièko, tj. duboko ljudsko, nastoji da se realizira i razvije.

Pozitivne društvene promjene postaju plodna pretpostavka te

ljudske grèevite borbe za sebe, svoj ljudski lik i vrijednosti.

Rekli smo veæ da svaka ljudska djelatnost nosi u sebi etièki

smisao i ima etièko znaèenje. Danas poprima to planetarno

univerzalno znaèenje, u uskoj sprezi i sa znanošæu, povezanošæu

znanstvenog i ljudsko praktiènog. Vrline koje èovjek ozbiljuje

djelujuæi, bilo da su one poticaj ili rezultat neke aktivnosti,

prirodno su oružje te BRIGE i nastojanje da se ljudski život

usklaðuje prema tim vrlinama. Meðutim, dok je prije uvijek bio

posrijedi ljudski individualni život, te je pojedinac ili bio nosilac

vrline ili onaj koji odreðenu vrlinu ne posjeduje, etièki ispravan

ili ne – danas se to odnosi na èovjeèanstvo u cjelini – osnovna

«vrlina» samoodržanja s jedne, a «vrlina» bogatog samorazvoja

s druge strane. Planetarno možemo uoèiti ekološku brigu (brigu

o održanju prirodne sredine), brigu o gladnima u svijetu,

energetsku brigu (što se svodi na brigu o ljudskoj razini

postignutog standarda), brigu o miru, o suradnji naroda itd. Sve

to ima jednu duboku etièku relevanciju i nije više posrijedi

pojedinac, pripadnik civilizacije, veæ milijuni i milijuni od kojih

183

najviše onih koji se bude i idu na spavanje sa strahom od smrti

zbog gladi.

Svaki pedalj zemaljskog života postaje na neki naèin etièki

osviješten kao problem, kao zadatak za ljudsku svijest i

samosvijest. Vrlina nije više apstrakcija trebanja niti primjer

idealnih vrijednosti, veæ najdublja potreba u pomaganju onome

kome treba pomoæi, omoguæiti mu da se osjeti èovjekom da bi

tek onda mogao živjeti ljudskim životom. To je briga o drugom

èovjeku, briga o sebi – o svojoj i tuðoj sreæi i blagostanju. Dok s

jedne strane, u uvjetima najvišeg standarda, cvjeta egoizam i

vlast materijalnih vrijednosti, s druge strane, u borbi za

samoodržanje, ne može se razvijati prirodnost vrlina jer je

ugušena borbom za život. Jedni narodi tek treba da postignu ono

što drugi veæ previše dugo imaju – ali najprije treba da saèuvaju

ljudski smisao u krilu blagostanja, da se ono postignuto etièki

vrednuje i posluži rastu pozitivne ljudskosti a ne egoizmu i

mržnji.

Nije svrha egzistencije postizanje što veæeg materijalnog

obilja na raèun ljudske otuðenosti, bezosjeæajnosti i

ravnodušnosti za drugog èovjeka, s usamljenošæu i surogatima

sreæe – veæ u onom etièkom – u èuvanju da materijalne potrebe

ne uguše ono dobro u èovjeku i da ne potpomognu karcinogenom

tkivu egoizma, svrha je u rastu i ozbiljavanju ljudskih vrlina i

kvaliteta.

Etièki život jest praktièna borba za humanosti u tehnièkom

svijetu, za razvijanje i obogaæivanje meðuljudskog života, za viši

smisao egzistencije. Ona znaèi trud i samoprijegor,

neprepuštanje onom negativnom što dolazi iz svjetovnog života

– neutonuæe u plitkost i fetišiziranost svakodnevnice gdje se

umjesto pravih ljudskih vrijednosti serviraju lažne, gdje reklama

nekog beznaèajnog artikla znaèi više od akta milosrða ili

pomaganja drugome u nevolji. Time se znaèaj etièkog

razumljivo proteže i na znanost, tj. na ono što znanost znaèi za

èovjeka i njegove ljudske kvalitete, što nije samo èisto

znanstveno, veæ je iz primjene egzistencijalno relevantno.

To da znanost i tehnika odreðuju lik nove zemlje i mjesto i

sudbinu èovjeka na zemlji i u kozmosu, po sebi nije niti dobro

niti zlo. Ono je poput nekog prirodnog procesa, npr. rasta ili

hranjenja organizma, nužno i neuklonjivo. Ali s obzirom da to

nije prirodni veæ umjetni proces i da može poprimiti razne oblike

184

i usmjerenja – ono za èovjeka može imati i dobre i zle posljedice.

Ako taj rast djeluje tako da èovjek gubi svoju ljudskost i svoju

prirodnost ljudskih osobina (time ne mislimo na animalnost, niže

instinkte i sl.), tj. ako taj rast obezvreðuje èovjeka ili mu prijeti

totalnim ili parcijalnim uništenjem – tada takva usmjerenja i

postupci znanosti potpadaju pod etièku osudu.

Ali ako znanost služi razvoju ljudskosti, tj. omoguæuje i

stvara uvjete za rast bogatstva ljudskih osobina, tada to etièki

možemo ocijeniti kao dobro. Meðutim, treba naglasiti da se

znanost pokazuje u oba svoja lica, obje moguænosti – iako

negativna djeluje vidljivije i èesto alarmantno (npr. ekologija ili

manipuliranje genima, minijaturizacija elektronike koja se

upotrebljava u medicini, ali i za voðenje rata ili lobotomiju i sl.).

Znanstvene se èinjenice ne može jednostrano dijeliti na dobre i

zle, kao što niti u prehrani nije poželjno radi zdravlja slabo i

neredovito jesti, a ni uzimati hranu prebogatu kalorijama,

ugljikohidratima ili sl.

Radi se o usmjeravanju znanstvenih istraživanja i prirode

njihove primjene da se ono za èovjeka pozitivno i neopasno

realizira, a ono što je suprotno tome, tj. pokazuje moguænosti da

takvo postane, ostavi u projektu ili onemoguæi. Meðutim, nije to

samo stvar znanosti i samosvijesti znanstvenika, niti samo

tehnièke primjene veæ i društvenih okolnosti i mjera, i društvenih

snaga, koje stoje iza mnogih istraživanja (znamo za odluèujuæi

položaj vojnih krugova koje nikakva etiènost ne zanima, veæ

samo djelotvornost uništenja i obrana od vlastitog uništenja).

Dok npr. postoje vojni blokovi i politika velesila, postojat

æe i trka za naoružanjem i najopasniji oblik razvoja znanosti u

službi potencijalnog rata, pa makar detant i bila nužnost, postojat

æe i permanentna opasnost ljudskog samouništenja – zbog rasta

potencijala, akumulacije arsenala oružja i moguænosti

pronalaska još ubojitijeg oružja koje može izbjeæi kontroli

znanstvenika ili vojnih struènjaka. Koliko spasonosni u

medicini, toliko neki genetski eksperimenti mogu postati opasni

u primjeni u nesagledivosti moguæih posljedica po ljudskost, a to

vrijedi i za bakteriološka i druga biološka istraživanja. S druge

strane, iako opasnost od robotizacije više ne izgleda vjerojatna

kao što je bila na poèetku ere automatizacije, postavlja se

problem stvaranja umjetnog èovjeka što je po sebi višestruko

pozitivno, ali postaje izazov ljudskosti ako se za tim povede i

185

neka promjena svijesti, društvena zloupotreba, ili ako se u

èovjeku stvori navika da ono umjetno u svom tijelu (ne samo

neke organe veæ umjetno kao umjetno, svijest i osjeæanje) poène

cijeniti više od svoje prirodnosti, ponašati se i osjeæati potpuno

kibernetski – što je vrlo vjerojatno.

Svakim novim otkriæem i primjenom umnožavaju se i

rastu kako neposredni probici tako i potencijalne opasnosti po

ljudskost. Pitanje jest – što je u tome zadatak filozofije shvaæene

kao etike – tj. BRIGE O ÈOVJEKU? Njena je moæ jedino u tome

da problematizira najznaèajnije probleme egzistencije, da

produbi svijest o opasnostima po ljudskost (što èini i znanost, ali

površinski i sporadièno), i da bude i sama dio društvene akcije u

društvenoj kontroli i promjeni nekih po ljudskost opasnih otkriæa

ili životnih tendencija. Kao što je nekoæ bila roditeljica znanosti

tako danas mora biti njena svijest i njeno duhovno oko kojem se

tek otkriva pravi smisao i buduænost znanosti – dakle i bitnog

dijela ljudskog bivstvovanja koje sa znanošæu i tehnikom slijedi

svoju sudbinu.

U svom sveobuhvatnom tretmanu realiteta, znanost preuzima i

znaèajan dio brige o èovjekovoj buduænosti – na naèin skrbnje

o ljudskim potrebama.

Ali znanost ne može iskazivati vrline niti biti zagovornik

onih dubljih ljudskih potreba – naprotiv kibernetizacija života

veæ uvelike dovodi do njihova zanemarivanja. Ako je kiborg

nužnost ljudske buduænosti, ako æe mu srce i biti umjetno –

njegove duševne i duhovne kvalitete treba saèuvati od bezliène

moæi kibernetizirane materije koja potiskuje život, da bi i dalje u

njegovim grudima kucali ljudski osjeæaji.

Ne radi se o tome da se na neko umjetno biæe ili savršen i

ljudskom oblièju slièan stroj prenesu kvalitete svijesti i ljudska

duševnost (što je jedan od ideala samo-zaljubljene znanosti), veæ

o tome da se u tom procesu prenošenja sam èovjek ne osiromaši i

ogoli u svom unutrašnjem biæu i da ne postane slièan svojim

tvorevinama. Oèuvanje unutrašnjega ljudskog lika jest najveæi

izazov egzistencije voðene znanstvenim idealom buduæeg

života.

186

Prema uvjetima drugaèijeg života mijenjat æe se

opravdano i duševna stanja, razne duhovne i duševne kvalitete

èovjeka, ali ono ljudski cjelovito mora ostati saèuvano, ili biti

èak i razvijenije. To je naèelni smisao brige o buduænosti u kojoj

sve odluèniji èinitelj postaje i znanstvena samosvijest.

Znanost može stvoriti i uvjete takva pozitivnog razvoja a

ne samo uvjete osiromašenja ljudskosti – kao što na podruèju

estetskog užitka, viðenja umjetnosti u tehnièki arbitriranim

umjetnièkim formama i dizajniranoj tehnièkoj okolini,

suvremeni èovjek nalazi ljepotu i užitak što ih je nekadašnji

nalazio u djelima klasiène umjetnosti. Naravno, to ne zavisi

samo od znanosti veæ i od društvenih snaga i uvjeta koji stoje u

temelju njenog razvoja i primjene. Pitanje jest – odgovara li tim

snagama èovjek zastupljen stereotipnošæu i vrijednostima

masovnog života, plitkošæu masovne kulture ili èovjek

samostalan, slobodan i sposoban za samoizražavanje i

napredovanje i u ljudskosti, ne samo u prihvaæanju tehnizirane

egzistencije. Tako dolazimo do onog bitnog i za samu filozofiju

kao etiku.

Socijalistièko društvo sa svim svojim politièkim i

ekonomskim kontroverzama, dvoumljenjima i previranjima u

svom rastu tretira sebe kao društvo u kome je BRIGA O

ÈOVJEKU prioritetno odreðena, u svom univerzalnom

znaèenju. Naravno to podrazumijeva da se to ne svodi na brigu o

materijalnom standardu i materijalnim potrebama (što

karakterizira i kapitalistièko društvo), veæ da s te razine i takve

brige, prerasta ogranièenost tog starog društva i iskaže se kao

briga o rastu onog duhovnog i duševnog u èovjeku, o njegovim

interpersonalanim, etièkim potrebama.

Istaknuli smo da je svako ljudsko biæe djelovanje veæ po

sebi etièki intonirano, ima neki etièki, tj. ljudski smisao. Razvoj

onog etièki pozitivnog u èovjeku nije samo stvar pojedinèeva

nastojanja veæ i pozitivnih društvenih odnosa koji omoguæavaju

takav rast liènosti – nesebiènost i zalaganje, visoka društvena

svijest o potpomaganju, drugarski odnos i povjerenje, vrlina

suosjeæanja i neposredne ljubavi prema drugome s kojim se

realizira neki pozitivan društveni zadatak, otvorenost prema

drugim iskustvima, zalaganje za dobrobit drugih i sl. Filozofija u

svom praktièkom vidu jest snaga osvješæivanja tog razvoja, tiha

savjest epohe – što je meðutim više zadatak nego što je veæ

187

ozbiljenost jer upravo u svojoj akademskoj zaèahurenosti ona

izdaje sebe i svoj smisao.

Mi smo istaknuli samo neke osnovne komponente našeg

shvaæanja filozofije duboko svjesni moguænosti znaèenja koje

filozofija još može imati. Kao što suvremeno slikarstvo, ako

uistinu želi biti životno, smisleno i buduænosno ne može danas

biti ponovo jedan klasicizam, pa niti kubizam, tako ni filozofija

ne može vratiti životnu prezentnost jednog filozofijskog

idealizma ili egzistencijalizma, jer – reèeno najjednostavnije –

život teèe dalje. Ono što on postavlja pred umjetnost ili filozofiju

jest onaj novum koji ljudska duhovna moæ mora uoblièiti i

osmisliti.

Filozofija nadalje može biti životno zbiljska samo kao

etika – i to ne više u smislu philosophiae specialis. To ne znaèi

više izgradnju neke nove etike, etièkog pravca, pisanje debelih

knjiga o etièkim fenomenima i zakonitostima, spekulaciju i

koarguaciju (pobijanje) drugih stajališta. Kao dio same

revolucionarne izmjene svijeta, kao glasnogovornik novoga –

ona i sama sudjeluje u borbi za ljudsku buduænost. Ona više ne

potrebuje ukalupljivanje u sisteme, ulaženje u mrtve vode

teoretiziranja, veæ živu protoènu i smislenu problematizaciju

bivstvovanja èovjeka u nastajuæim društvenim, egzistencijalnim

dilemama. Ako bi joj pri tome i prigovorili da je neutemeljena i

da svoje zakljuèke ne izvodi iz metafizièkih premisa, onda bi to

bio njen plus, njena sloboda i prava vrijednost. Cjelokupna je

historija etike i etièkih problema njena teoretska pretpostavka,

ali njen životni dah je sam zbiljski život; oni problemi ljudskosti

koji dolaze iz životne prakse same. To znaèi ne prilaziti životu i

živom èovjeku sa veæ izgraðenim etièkim shemama po kojima

tek onda treba osmisliti pitanja ljudskosti u našem suvremenom

svijetu. To naprotiv znaèi bez metafizièkih prepreka vrednovati

egzistenciju i raditi na smislenom razvoju ljudskih kvaliteta.

Po mjerilu starih etièkih sistema (koji su zapravo uvijek i

bili samo dodatak metafizièkom sistemu), to može izgledati i

neosnovano i provizorno. Ali etika u našem znaèenju ne svojata

za sebe pravo da bude zadnja rijeè istine, neprovediv vladar i

mjerilo ljudskih èina. Ona je svjesna svojih skromnih

moguænosti u tehniziranom svijetu današnjice, ali je svjesna i

svog zadatka. Ako i malo može pomoæi procvatu nove

188

duhovnosti u krilu znanstvene i tehnièke provencijencije, ona æe

to nastojati.

Pokazivati da je svaki ljudski èin, svaki oblik djelovanja,

makar bio i najgrubljeg materijalnog karaktera, uvijek imao

smisao u odnosu prema drugom èovjeku, jedne ljudskosti prema

drugoj – pri èemu uvijek taj drugi treba biti svrha; pokazivati da

je ono etièko pozitivno jedini pravi cilj – smisao svekolike

ljudske aktivnosti i interakcija – to je unutarnji zadatak etike, ono

što mora biti geslo same prakse, neposredno ozbiljenje etièkog.

To znaèi razoblièavanje svih moguæih oblika prikrivenog

egoizma i otuðenosti, svega onoga što èovjeka otuðuje od

èovjeka, što ga baca na razinu animalnosti ili ga èini

bezosjeæajnim, hladnim biæem robotike.

Iako smo time samo dotakli neka pitanja i naèeli probleme,

iako je mnogo ostalo nedoreèeno – mi buduænost istinske

filozofije možemo vidjeti samo u onom etièkom, onoj jezgri koja

ostaje i cvjeta i u ožitvorenju same Marxove filozofije. Ako je

time filofofija na istom zadatku kao i samosvijest znanosti, onda

je time dan samo dublji smisao i njoj i znanosti. Ništa nije

istinskije i plemenitije od borbe za ljudskost, u traganju i

otkrivanju onih pitanja koja se tièu èovjeènosti, u ozbiljavanju

ljudskih kvaliteta i vjerovanja u èovjeka èak i u onim trenucima

kada on podsjeæa na svoje pretke okrvavljenih ruku. Ta je vjera

ono najjaèe u èovjeku, ono što omoguæuje da èovjek radikalno

mijenja svoj svijet i sebe i izgraðuje svoj zavièaj i svoje carstvo

slobode. Dio te vjere jest i sama filozofija kao etika – BRIGA O

ÈOVJEKU.

189

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

RUJAN...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Dobro veče!

    15.09.2019. 22:42h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Hahaha...ma ne ...samo sam ukazao prijatelju čast, da mu spomenem ime na ovom lijepom portalu.

    15.09.2019. 13:17h
  • Član iridairida

    Edine, špijuniraš svoje čitatelje...???

    14.09.2019. 11:29h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Veliki pozdrav za Alfana, koji upravo čita članak:Himera u Visokom.

    13.09.2019. 18:44h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Dobro veče!

    13.09.2019. 18:19h
  • Član KrsnikKrsnik

    Hvala !

    13.09.2019. 11:51h
  • Član bglavacbglavac

    Dobar dan i vama, lijepo je da ste ovdje. Lp

    11.09.2019. 19:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

KAKO MISLITI HRVATSKU STVARNOST ETIKA I POLITIKA – INDIJSKO ISKUSTVO