MIŠLJENJE PLANETARNOG

POLILOGA I BAŠTINA NJEMAČKOG

KLASIČNOG IDEALIZMA

Mišljenje planetarnog poliloga izrasta kroz baštinjenje svih duhovnih, eo ipso i filozofskih tradicija. U aspektu renovacije kao jednog suštinskog elementa planetarne polilogizacije, in actu jest i baštinjenje europske metafizičke tradicije (prius «periodizacija») u koje ulazi i baština filozofije njemačkog klasičnog idealizma. Možda je taj filozofski corpus i kruna evolucije europske filozofije, njen najviši izraz. Što znači baštinjenje na liniji Kant, Fichte, Hegel, Schelling u što uvrštamo i Schopenhauera i Nietzschea (iako strogo ne pripadaju tom periodu, ali su neposredni nastavljači i kritici), u kontekstu mišljenja planetarnog poliloga?

Prije svega, koje su to temeljne duhovne vrijednosti i filozofske ideje koje konstituiraju planetarno mišljenje i prezentne su u duhovnom konstituiranju novodobnosti? Kant je inaugurirao ideju umnosti izlažući kritiku uma, tj, njegovih moći, i kroz paradigmu «Ding an sich» ukazao na metafizičku graniènost uma. Iz ideje umnosti slijedi i ideja etičkog bivstvovanja i ideje slobode. In ordo prima, jest u Kanta bilo ono gnoseološko. Fichte je učinio metafizički pomak stavljajući ono JA u temelj svijeta. JA kao umnost, poistovjećujući gnoseološko i ontološko, i time ideju slobode stavio u središte svega. Hegel je izveo konzekvence shvativši um kao apsolutni duh koji uspostavlja i održava svijet. Apsolutizacija uma postala je i garant filozofske slobode kao izraza zbiljske slobode čovjeka.

Čovjek je po umu slobodno biće a stoga što je um temelj svijeta, čovjek jest slobodan. Bila je to veličanstvena apoteoza čovjekove slobode koja svoj najviši izraz dobiva u filozofiji apsolutnog duha. To je bila kruna zapadnjačke metafizičke tradicije i jedan pars s kojim ona ulazi u planetarnu dimenziju: ideja umnosti i ideja slobode.

Međutim, već je Schelling izrazio sumnju apsolutnosti uma (duha) i apsolutnost slobode, zastupajuæi dimenziju trans-filozofskog i temeljnost religioznog i umjetničkog iskustva. Dimenzija prirode i dimenzija religijskog stavljanja u pitanja apsolutnost filozofskog uma i filozofske slobode.

Schopenhauer je pak, artikulirajuæi kantovsko «Ding as sich» ukazao na drukčiji metafizički temelj svijeta: pravolju («Ur-wille») kao «volju k životu», koja jest i metafizička suština čovjeka i njegovog svijeta. U svijetu života suvereno vlada volja, koja determinira i gospodari i onim mentalnim (i razum je u službi volje), kao što vlada i u neživom svijetu, cjelokupnoj prirodi. Međutim, postoji i duhovna dimenzija slobodna od apsolutnih pretenzija volje. Kao duhovno biće po duhovnom koje jest kruna života, čovjek je istinski slobodan. Duhovno postoji samo u svijetu čovjeka kao njegovo najdublje određenje.

Ali, ono duhovno više nije istovjetno s umom. U stavu kvijetiva i askeze tj. mortifikacije volje k životu, čovjek nadilazi svjetovnu dimenziju tj. svijet neugasive pra-volje koja èini svijet patnje i boli u egzistenciji čovjeka kao bića volje vezanog uz svijet.

Po Hegelu je dakle čovjek kao biće uma i biće slobode u svijetu, po Schopenhaueru čovjek je slobodno biće samo kao duhovno biće u poricanju svijeta. Dok je Hegel označio vrhunac europske filozofije u konstruktu paracionalnosti svekolikog bivstvovanja, Schopenhauer znači pomak iz europske filozofske tradicije prema indijskim duhovnim tradicijama i duhovnim iskustvima, i s tim ulazi u dimenziju planetarne polilogizacije.

Hegel je vrhunac europocentrizma i dominacije Logosa Europe a Schopenhauer prvi predstavnik inicijalnog planetarizma.Iskazuju u filozofiji apsolutnog duha vjeru u moć umnosti Hegel je koncipirao svijet po mjeri «umnosti filozofije». U odnosu na svijet i umno uređenje svijeta, Schopenhauer je izrazio pesimizam, jer čovjek nije samo kao biće prirode i svjetovanja pod vlašću volje k životu, već i biće duha koje suspreže volju i nagone kojima je ona u temelju. Nietzsche je u kritici Hegela i Schopenhauera povukao konzekvencije. Ukazao je na ne-moć uma i svjetovnu artikulaciju volje k životu kao volje k moći.

Potrebne su nove vrijednosti, vrijednosti koje će jačati život ali u njegovom najvišem obliku, kao duh, u duhovnoj dimenziji.

S kritikom europocentrizma i europskog Logosa pokazuje se da planetarna filozofija ne može više biti samo europska filozofija i graditi se na temeljima europske metafizike.

Međutim, isto tako ne može niti bez nje.

Mortifikacija volje k životu znači najdublju kritiku i prevrednovanje materijalnog života, svjetovnosti zapadnjačkog tipa i svjetovanja uopće, egoizma etc. To je volja za onim ne (nad) – svjetovnim, potreba za bitno drukčijim životnim i duhovnim vrednotama. Stoga pesimizam, stoga nihilizam kao dovršavanje (inicijalno prevladavanje) onog europskog i urastanje Europe u planetarnu eru.

Pesimizam implicira duboku kritičnost prema europolikom bivstvovanju i suprotstavljanje duhovnog kosmosa onom svjetovnom. Nihilizam implicira renovaciju i onog duhovnog koje je prisutno u temeljima perenalne filozofije. Duh je kruna života ali istinska sloboda moguća je samo u onom duhovnom, ne u meandrima svjetovnog bivstvovanja gdje je uvuèen um i ograničen u svojim aporijama i aplikacijama na ono unutar svjetovno. Samo se onim duhovnim može transformirati svjetovno, u čovjeku kao biću života i svijeta, ali bitno duhovnom biću.

Njemački klasični idealizam urasta onim najvrednijim u dimenziju planetarne duhovnosti i filozofije i tu zauzima posebno mjesto.