NEW AGE I NOVA PARADIGMA

(Fritjof Capra: Mreža života, novo znanstveno

razumijevanje živih sustava, Liberata, Zagreb, 1998.;

Stanko Jambrek: New age i kršæanstvo, Matica hrvatska

Zaprešiæ, Zaprešiæ, 1997.)

Multikompleksna fenomenologija duhovnosti new agea

(novog doba) može se artikulirati in modo razlièitih pristupa.

Najèešæe su to sociologijski i teologijski, što ima svojih

opravdanja jer radi se o društvenom fenomenu suvremenog

zapadnjaèkog društva koji amorfnošæu svojih socijalnih

konstelacija predstavlja enigmu i izazov za znanstvenu svijest,

znanost o društvu, a isto tako, kao nekakva duhovna

«alternativa» u kontekstu fluktuabilne i formativne «nove

religioznosti», izazov je i za dogmu kršæanske religioznosti, kao

kriptizirana prijetnja ili rivalstvo na podruèju duhovnog života.

Meðutim, in primo treba istaknuti: takvi pristupi «izvana» èesto

fokusiraju pozornost na ono epifenomenalno i formiraju

mentalnu konstrukciju «razumijevanja» bilo neutralno, bilo pro

et contra ovog ili onog soleta fenomena, te èine proton pseudos

koji rezultira apsolutiziranjem izabranog aspekta i

138

generaliziranjem koje jest uvijek simplifikacija, izvjesna

pseudohermeneutika izabranog stava.

Pravilan pristup mora polaziti «iznutra», biti problematski

otvoren, a ne iskljuèiv, metodološki fleksibilan, s onu stranu

svake pro et contra pozicije u uoèavanju i diferenciranju onog

esencijalnog od nusfenomenalnog koje se najlakše uoèava i

pomaže koncipiranju neke konstrukcije, bila ona

«newageovska» ili «antinewageovska». Istinska duhovnost jest

in nuce kozmos bogstva duhovnosti, mnogo je dublja i

raznovrsnija no što se to èini znanstvenom ili teološkom umu

upretenom u zamke materijalnog i religijskog, usko profiliranog

bivstvovanja. Svekoliko bogatstvo materijalnog bivstvovanja

nije ništa u usporedbi s bogatstvom duhovnog bivstvovanja koje

se pogrešno želi svesti na nekoliko odrednica ili «karakteristika»

da bi se uèinilo «uporabljivim« za neku neduhovnu ili

kvaziduhovnu svrhu, što nas pomalo vraæa pitanju i o

kantovskim aporijama samog uma, ali i bivstvovanja u cjelini u

kojem se neprestano javlja impuls entropije, atrofije duhovnog

potencijala i unidimenzioniranja.

Upotrijebimo li èesto i termin «novi religiozni pokreti»,

moramo znati da se radi o movimentu s kojim je usporediva

jedino renesansa s humanizmom, ali ne u eurocentrièkom

znaèenju, veæ u kontekstu procesa duhovne planetarizacije, pri

èemu, dakle, i new age pripada neèem dubljem, planetarno

manifestnijem, što bitno odreðuje buduænost èovjeka i

èovjeèanstva. Slikovito i razumljivo svima, dodajmo, to je «vrh

ledenog brijega» u dimenziji duhovne evolucije èovjeka i

èovjeèanstva. Dakle, i new age je samo jedan fenomen dublje

dimenzije koji djeluje u preobražavanju svijesti i duhovnog

bivstvovanja suvremenog èovjeka zapada. Aspekt religijskog (ili

kvazireligijskog) je samo jedan. Duhovna univerzalizacija

implicira i novo filozofsko mišljenje, novo viðenje i iskustva

umjetnièkog bivstvovanja, novu znanstvenu paradigmu itd.

Doživljaj sakralnog ili kvazisakralnog jedna je od bitnih znaèajki

novog doba i tu se javljaju mnoge nepoznanice koje pripadaju

homo baconditusu, èija je duhovnost in statu nascendi

iskušavanje slobode rasta u ove dimenzije kozmièke duhovnosti.

Eksperimentalnost i višeznaènost tragalaštva je utopijski

moment koji nadilazi ustaljene moduse razumijevanja i

mišljenja, bili ono znanstveni, teološki ili filozofski, život jest

139

rast, neprestana mijena u novo, otvorenost sustava u nova

rješenja, cvat unutarnjeg, kojem ono vanjsko ne može biti mjera.

Sjetimo se bergsonizma i metodološki primijenimo to i na

fenomenologiju new agea, možda æe se tada mnoge stvari, ako ne

razjasniti onda barem biti prijemljivije mentalnom laboratoriju

uma.

Ovih se naznaka treba držati i mišljenje planetarnog

poliloga koje nastoji budnošæu uma artikulirati ono što u tome

smatra bitnim. F. Capra je znaèajan jer je ukazao na pojavu i

stvaranje nove paradigme, na plodnu graniènost suvremene

znanosti i njene buduænosti zajedno s duhovnim tradicijama i

duhovnim iskustvima. Uz procese guruizacije, to smatramo

krucijalnim u problematiziranju duhovnosti novog doba i stoga

spomenuta knjiga doprinosi pokušaju razumijevanja tog

iskoraka znanosti u ono metaznanstveno, kao katapult znanja i

vjere odapet u planetarnu buduænost.

Nova paradigma pridonosi izgradnji holistièkog

svjetonazora kroz koji djeluje kozmièka svijest i pomaže u

pripremanju zemaljske svijesti. Promjena paradigme, dakle, nije

samo strogo znanstveno pitanje (sjetimo se kopernikanskog

obrata!), ono zadire u totum zemaljskog bivstvovanja, u sve

dimenzije našeg materijalnog i duhovnog života, života samog,

novih dubljih iskustava, a ne samo znanstvenih situacija i stadija,

postavljaju se dublja pitanja i na njih nastoji odgovarati. Nimalo

sluèajno da se npr. spiritualiziraju dubinska ekologija i dubinski

feminizam. Pojavljuje se tako i ekofeminizam contra

nazadnjaèki za život u cjelini determinativnog eksploatiranja

prirode i žene, nasilja kao povijesno-kulturnog signuma i logosa

zapadnjaèkog bivstvovanja, koji se nameæe i u onom

mondijalnom. Nova paradigma nosi u sebi ta nova iskustva, ono

agonièko i plodno alternativno, ne samo ono znanstveno,

relevantno teorijsko. Na mjesto ispoljavanja logike i nagona

moæi nad prirodom i èovjekom (u ovom sluèaju ženom,

simbolièki èak znaèajno), iskušava se dijeljenje moæi,

kooperacija, solidarnost, zajedništvo jednakosti, bliskost itd. Taj

obrat ima u sebi i dublju egzistencijalnu konotaciju iz koje se

koncipiraju i teorijski diskursi.

Neki autori tu spominju jedan lijepi izraz: «ozelenjivanje

jastva» (Joanna Macy), oznaèavajuæi taj obrat od

antropocentrizma na ekocentrizam koji se zbiva u kontekstu

140

dubljih duhovnih promjena mentaliteta suvremenog zapadnjaka,

ali i šire, cjeline njegovog bivstvovanja. Novom paradigmom, uz

fiziku, u središte dolazi znanost o životu, kontekstualnost

holistièkog razumijevanja gdje je svaki dio ili pojedini fenomen

poiman u aspektu cjeline, šireg sustava, svaka analitika samo kao

moment šire sinteze.

«Èovjek ne tka mrežu života, on je sam nit u njoj. Ono što

uèini mreži, uèinio je sebi» (Ted Perry).

Bivstvovanje postaje odgovorno, savjesno, duhovno

intonirano, etièki èisto, in nuce teži spiritualnom. Kada se u

ekologiji živi sustavi poèinju promatrati kao mreže odnosa,

interakcija, sustava itd., onda je to veæ moment duhovnog

razumijevanja života i smisla bivstvovanja, jedna od

pretpostavki panfilije i pankozmièke empatije. «Mrežno

poimanje» jest mišljenje cjelovitog i procesualnog,

bergsonovsko mišljenje u okružju simpatije za sve biæevito,

koinoniziranje mišljenja kao življenja sa svim biæima. Objekti se

rastvaraju u odnose, odnosi impliciraju energiju topline,

bliskosti i zajedništva. Znanstveni uvidi kristaliziraju latencije

drugaèijeg življenja.

«Živi sustavi su organizirani kao zatvoreni uzroèni kružni

sustavi… Spoznaju odreðuju procesi cirkulacijske organizacije

živèanog sustava… Živi sustavi su sustavi spoznavanja, a život

kao proces je proces spoznavanja» (Rumbero Maturana). Mreža

je autopoetièna, djelujuæi, ona je i spoznajuæa, spoznajuæa jest i

samoorganizirajuæa u stvaranju novih struktura, novih oblika

ponašanja, kreativna neravnoteža i otvorenost za nova iskustva,

itd. Teorijska komponenta tih uvida jest duboko «praktièna» jer

spoznaja da život stvara – kruženje kojem se prilagoðuje, a ono

ponovno potièe život koji se u okruženju mijenja, raste ili

evoluira – daje drugaèije mjesto i èovjeku i njegovoj svijesti,

koinonizira ga sa sustavima života, približava biæima, slikovito

reèeno, on poèinje disati s njima istu energiju, dijeli istu sudbinu.

Lovelockova geièka koncepcija pripada toj novoj

paradigmi (Zemlja kao samoregulirajuæi entitet) i nije neka nova

metafizièka koncepcija, veæ pokušaj razumijevanja cjelovitosti

života i kruženja životnih energija kojima «pripada» i èovjek u

141

materijalnom, a još više duhovnom habitusu. Živi organizam

(kakva jest u biti sama Zemlja) kroz autopoiesis organizira sebe i

okoliš, svaka komponenta života sudjeluje u stvaranju mreže, a

mreža opet stvara svoje komponente, energija kruži i hrani

odnose i stabilne organizacije, a istodobno su to i spoznajni

sustavi. Svako je biæe istodobno in statu nascendi/in statu

cognoscendi, što rješava jednu staru filozofsku dihotomiju (i

dilemu mišljenja!).

Tamo gdje je autopoetièka mreža, tamo je i spoznaja. Nova

paradigma implicira novo razumijevanje mentalnosti koja se

proteže na èitav živi svijet (duhovna spoznaja iz indijske

duhovne tradicije). Mentalni su procesi uroðeni živoj materiji, tj.

živi sustavi imaju posebitu «gnoseološku» moæ koja se iskazuje

u onom autopoetièkom (što znaèi i umrežavanju u veæe cjeline,

nižeg u više itd.). Nova paradigma in ultima linea stavlja znak

jednakosti izmeðu uma (mentalnosti) i procesa života.

Procesi života su spoznajni procesi, to je doprinos

«SANTIAGO teorije» (Bateson, Maturana): «Bit življenja je

um». Po tom konceptu spoznaja je nešto šire i dublje od mišljenja

(ljudskog uma) vezanog uz mozak. Mentalni valovi prožimaju

sva živa biæa – reklo bi se iz aspekta indijske duhovne tradicije.

Živi sustav neprestano djeluje, spoznaje i tako uèi. Neprestano

stvaranje konfiguracijskih struktura znaèi i odgovaranje na

utjecaje iz okoline i mijenjanje ponašanja, proces uèenja kroz

neprestano mijenjanje. Stvaranje novoga je tendencija uroðena

životu, pri èemu se prethodne strukturne promjene kao zapisi

utkaju u samoostvaranju novih struktura. Uvodi se pojam

koevolucija (povezanost evolucije i okoline) i simbiogneza

(stvaranje novih oblika života iz simbiotskih zajednica),

koncipira umrežavanje kao univerzalna tendencija života, po

èemu su živi sustavi fluidna i fleksibilna mreža, istodobno mreža

spoznavanja.

«Živi sustavi su spoznajni sustavi. Življenje je proces

spoznavanja» (Maturana). «Um i svijet nastaju zajedno»

(Varela). Evolucijskom kompleksifikacijom živog organizma

raste moæ kognitivnosti, raða se sve «umniji» svijet (ali ne u

Hegelovom smislu!). Mentalna energija postaje sve složenija i

«gušæa». U aspektu kvantne teorije i «teorije polja», energetskog

razumijevanja temelja univerzuma, èemu odgovara energetska

slika svijeta, kozmièka graniènost i bazièna narav biæa kao

142

energije u duhovnim tradicijama Istoka, to je korak dalje kroz

novu paradigmu u holistièki svjetonazor duhovnog novog doba.

Spoznaja se širi organizmom, a kao primarno iskustvo

prisutna je veæ u nižim organizmima. Nervni sustav samo bolje

«kanalizira» tu primordijalnu životnu energiju i suptilizira sve

do nivoa ljudskog mozga. Ta kozmièka i zemaljska povezanost

svih živih biæa implicira znaèaj povezanosti èovjeka sa

cjelokupnom mrežom života i ukorijenjenost njegove

mentalnosti u energetsku mentalnost života u cjelini. To je

smisao «geiènosti». U mreži života sve je povezano nevidljivim

zajedništvom energije i meðudjelovanja, dinamizmom i

ovisnošæu. Kvantna koncepcija i koncepcija života kao

umrežavanja, komplementarno tvore kostur nove paradigme

koja nas približava temeljnim uvidima u korpusu neeuropskih

duhovnih tradicija. To ulazi u ono esencijalno procesa duhovne

planetarizacije i ono što konstituira temeljno znaèenje new agea,

ali ga i transcendira u kontekstu duhovne evolucije.

Osvrnemo li se u vezi s tim na studiju Stanka Jambreka,

moramo istaknuti nekoliko èinjenica. Knjiga je pisana vrlo

korektno s teološkog aspekta i prvi je pokušaj sustavnog

izlaganja nekih znaèajki o novim religioznim pokretima.

Naravno, uèinjen je izbor problematskih toèaka iz prebogate

literature dostupne autoru na temelju veæ prepoznatljivih

karakterizacija pojedinih «aktera» akvarijanske orijentacije.

Tako, nažalost, u to ulaze i neke efemerne figure, npr. S.

MacLaine, koja uz neke druge, samo senzacionalizira duhovnost

novog doba i prividni je reprezentant. New age je doista

megamreža duhovnih konstelacija i odnosa, koji kao da slijede

baziènost mreže života, pri èemu je vrlo teško diferencirati no

bitno od nebitnoga. Svaki istraživaè nužno æe biti dezorijentiran

u fluktuabilnoj labirintalnosti nove duhovnosti i morat æe

slijediti veæ ustaljene predodžbe (i predrasude) da bi donekle

zadobivao «pravac puta».

Evo nekih naznaka. Prenaglašava se «uloga» teozofije i

antropozofije i usto ih se neadekvatno razumijeva, moment

gnoze se apsolutizira, u svim se fenomenima vidi prikriveni ili

«evoluirani» spiritizam (spiritizam je najniži stupanj

spiritualnosti, u znatnom dijelu i simplifikacija duhovnosti ili

aberacija), brkaju se pojmovi ezoterija i okultizam («teorija» i

«praksa»!), sakralni se individualizam ne sagledava u svim

143

aspektima, nedovoljno je iskazana holistièki princip i pristup

životu, itd. Meðutim, to jednostavno nije minus djela, veæ nešto

samorazumljivo u smjeru konfrontacije i isticanja bitnih razlika

izmeðu kršæanstva i jednog dijela new age usmjerenja. New age

se smatra «restauracijom poganstva», prenaglašava se

distinkcija izmeðu kršæanskog Krista i Krista nekih akvarijanaca

tj. kozmièkog Krista (B. Creme i dr.), interpolira se teza da

èovjek postaje Bog (ne shvaæa pravo znaèenje divinizacije

èovjeka) itd.

Pitanje medicinske alternative je vrlo simplificirano (èega

je svjestan i sam autor), ali se, nažalost, i tu upleo nesretni

spiritizam.

Zakljuèak autora glasi: «New age je izrazita sinkretistièka

eklektièka i ekumenska religija», naravno s teološkog aspekta u

negativnoj konotaciji. Ali, podsjetimo se koncepcije mreže

života: tada postaje možda jasnije što se krije iza karakterizacije

«sinkretizam» i «eklekticizam». Religijsko je samo jedna

komponenta novog doba, a ekumensko implicira širi kontekst o

kojem treba misliti ne samo new age, veæ i kršæanstvo i sve druge

religijske tradicije.

Na str. 45 ipak stoji: «Nova kultura treba biti prožeta

duhovnim jedinstvom i zajednièkom energijom». To je veæ

pitanje procesima duhovne planetarizacije, gdje svi duhovni

subjekti stvaraju jedinstvo razlika kroz duhovno zajedništvo na

putu sakralizacije èovjeka i života Zemlje. New age je

posibilièni laboratorij nekih planetarnih procesa, odreðen veæim

dijelom još uvijek mentalitetom zapadnjaèkog uma i zaveden

brzinom tehnoloških promjena koje se jednostavno žele

aplicirati u dimenziji duhovnosti. Taj dinamizam i glorifikacija

èovjekovih moæi (kao uzor služi tehnoidna slika èovjeka) u

dimenziju duhovnosti unosi beracije koje teološki kritièari dobro

zamjeæuju. Istodobna prisutnost elemenata i reziduma razlièitih

duhovnih tradicija i opreènih iskustava dovodi do vrenja iz kojeg

ne nastaje uvijek najbolje vino, ali to je ono epifenomenalno.

Meðutim, ono ulazi u prvi red pozornosti istraživaèa i kritièara

koji veæ imaju izgraðena stajališta «pravog znanja» o neèemu što

je stvar duhovne evolucije i Deusa absconditusa.

Uzdajao se u Božju milost i Providnost, ljubav prema

èovjeku neka usmjeri duhovne putove na ono najbolje u

duhovnoj evoluciji. U tome èak i ono kvazisakralno ima svoje

144

mjesto i znaèenje, i svoje vrijeme, Akvarijanci su tek nevina

djeca koja ulaze u viši život, i to treba shvatiti. Njihove greške

nisu ništa veæe od griješenja drugih, ali iskrenost traženja i

hrabrost je na njihovoj strani. Zajedništvo duhovnih biæa tek

treba stvarati novom sviješæu i rastom u okrilje kozmièke

duhovnosti. Divinizacija èovjeka ne znaèi da èovjek postaje

poput Boga, veæ da ulazi u okrilje Njegove najviše Milosti.

Èovjek to tek treba zaslužiti.