IZVORI I DOMETI NEW AGE-A

Jedno dublje razumijevanje u kontekstu

mišljenja planetarnog poliloga

Filozofski pristup problematici duhovnosti implicira

uvažavanje nekih ograda i uvjeta koji se odnose na peiriènost

same mentalne dimenzije, ali i na suštinsku narav duhovnog

ustroja i zakonitosti duhovnog bivstvovanja in toto, kako svijeta

tako i èovjeka kao duhovnog biæa. Paradigmatièno se to iskazuje

npr. u kontekstu pokušaja promišljanja duhovnih iskustava u

mistika, hermeneutizacija koja je uvijek upitna. Stoga mi ovdje

zastupamo jednu filozofsku poziciju koja pokušava misliti iz

izvora samog duhovnog života, tj. iskustva, koja uvažava i druge

i drugaèije apekte i pristupe, ali je bitno voðena i determinirana

kroz skrb o duhovnom biæu èovjeka i njegovu spiritualnom

perfekcioniranju. Mišljenje planetarnog poliloga nastalo je iz

takvih pobuda, mišljenje koje uvažava krucijalne komponente

svake duhovnosti i osluškuje konstelaciju suvremenih duhovnih

kretanja spram onog duhovno vjeènog (eternalnog), prisutnog u

duhovnim i religijskim tradicijama. To je mišljenje istodobno

otvoreno i budno, kritièno i skromno, svjesno svojih granica ali i

prednosti pred drugim modusima mišljenja, voðeno vjerom i

predanošæu onom duhovnom.

Mišljenje planetarnog poliloga okrenuto je promišljanju

procesa duhovne planetarizacije kao polilogizacije svih

duhovnih i religijskih tradicija, na tragu jedne «philosophiae

perrenis» koja zraèi zajedništvom razlièitih duhovnih vrednota i

paradigmi duhovnog bivstvovanja. Ono samo postaje dio toga,

in statu nascendi, fokusiranje pozornosti na ono suštinsko u toj

univerzalnoj, planetarnoj procesualnosti. Svaki modus

duhovnosti ima svoje mjesto i znaèenje, svoje izvore i domete u

univerzumu i Božjem carstvu. To vrijedi u cijelosti i za pojavu

New agea o èemu želimo nešto reæi.

58

I New age je integralni dio planetarnih procesa duhovnosti.

«Novo doba» («Age of Aquarius») kao suprotnost «old ageu»,

multikompleksna je pojava suvremene duhovnosti Zapada koja

odgovara suvremenom zapadnjaèkom duhovnom mentalitetu,

ali transcendira granice europocentrièkog modela življenje i

mišljenja. Najèešæe ga vidimo i spominjemo po onom

epifenomenalnom, graniènom i ekstremnom koje nam zakriva

uvid u ono suštinsko. Kao pojava izmièe pokušaju definiranja jer

u sebe inkorporira toliko razlièitih i divergentnih duhovnih

tenzija (npr. samo pogledajmo «popis» suvremenih religijskih

sljedbi) i baštini elemente toliko mnogo tradicija da svakog

istraživaèa ostavlja u nedoumici. On nije ni jedinstveni «pogled

na svijet» niti naprosto novi socijalni pokret etc. te možda stoji

stav «neti, neti» koji nalazimo u indijskoj gnoseologiji, sakralno

utemeljenoj.

Možemo li ga smatrati duhovnom konstelacijom pokušaja

ili èak derivatnom formom renovacije i revivalizma drevnih

duhovnih tradicija po mjeri suvremenog zapadnjaèkog

duhovnog senzibiliteta? Ili, divergentno-konvergentnim

traganjem za «novim, duhovnim identitetom» èovjeka Zapada

razoèaranog u ideologiju materijalnog progresa i zahtjeva

moderne, u laboratoriju post-modernog egzistencijalnog

pluralizma vrijednosti? Ili, pokušaj drugaèijeg «dijaloga»

pripadnika sekulariziranog društva s onim sakralnim, osjeæanje

duhovne praznine i gladi, jedan poriv «za smislom» (Frankl) koji

ima razlièite konotacije, pa i onu duhovnog zdravlja? Ili, bijeg iz

beznaða, apokaliptiènosti, fobiènosti etc. suvremenog èovjeka

koji uviða duboku bezizlaznost i pad u ono materijalno i traganje

za naèinima drugaèijeg bivstvovanja? etc. etc. Sva ta pitanja

imaju opravdanja i moglo bi ih se redati. Meðutim, ona ne daju

odgovor na ono krucijalno: specifiènosti New agea u kontekstu

univerzalne planetarne polilogizacije spram postojeæih

duhovnih i religijskih tradicija.

Za poèetak pogledajmo kronologiju, odreðeni «historijat»

raðanja poèetaka «Novog doba», kao i neke kljuène liènosti i

dogaðaje koji su se zbivali u pojedinim razdobljima. Navest

æemo samo neke od njih.

U prošlom stoljeæu profilirala se jedna duhovna

orijentacija teozofske provenijencije baštineæi elemente drevnih

znanja. Tako je u New York Cityju 1875. utemeljeno Teozofsko

59

društvo èija je osnivaèica bila Blavatska. 1884. W. James,

poznati istraživaè graniènih podruèja psihe i religije, osnovao je

Amerièko društvo za psihièka istraživanja. Znaèajan je datum

1893. kada je u Chicagu održan prvi planetarni susret izmeðu

pripadnika razlièitih duhovnih tradicija i religija, Svjetski

parlament religija. U ime indijskih duhovnih tradicija govorio je

Swami Vivekananda, nestor svih kasnijih duhovnih uèitelja na

Zapadu i preteèa procesa guruizacije (nažalost, i

quasi-guruizacije). 1894. Vivekananda prenosi duhovno svjetlo

Istoka osnivajuæi «Vedanta Society». 1895. osniva se prvo

društvo za kiropraktiku, a 1902. za naturopatiju. (1908.

formirana je «International Vegetarian Union»). Potom se u Los

Angelesu osniva teozofska loža. Tantrizam, znaèajna

komponenta indijske duhovnosti, prisutan je bio veæ neko

vrijeme u Americi, a 1909. osniva se tantrièki red. 1912. Rudolf

Steiner utemeljuje antropozofiju ne slažuæi se s izborom Jiddua

Krishnamurtija za novog «Mesiju» i odvajajuæi se od kruga

teozofa. 1919. Sri Yogendra uvodi hatha yogu. Od 1927. u

Americi djeluje «Agni-yoga društvo» èija je preteèa bila Helena

Ivanovna Roerich. U New Yorku se 1931. osniva Vegetarijansko

društvo, a 1938. Amerièka federacija astrologa. 1955. zapoèinje

Scijentološka crkva. Centar za holistièka lijeèenja utemeljen je

1958., a 1960. «American Vegan» društvo te 1961.

makrobiotièka udruga. 1966. Swamij Satchidananda osniva

«Integral Yoga Institute». On je bio uèenik Swamija Sivanande

Saraswatija koji je u Rishikeshu djelovao kao zastupnik

integralne yoge (sinteza razlièitih tradicija yoga). Tu yogu treba

razlikovati od integralne yoge Shri Aurobinda Goshe i

koncepcije supramentalnog èovjeka i èovjeèanstva.

1968. Aurobindov ashram Aurovile u Pondicheryju

jednim se dijelom seli u Europu (Pariz, djelovanje Satprema).

1969. uvodi se Shiatsu metoda. 1970. osniva se Akademija za

parapsihologiju i medicinu, a Yogi Amrit Desai uvodi Kripala

jogu. 1971. Swami Rama osniva «Himalayan Institute of Yoga

Science and Philosophy», a 1974. raste interes za teoriju

«rebirthynga» («preporoðenje»).

1978. utemeljuju se «American Holistic Medical

Association» i «Sirius Community». 1980. osniva se «American

International Reiki Association», zatim «Anand Community» po

uèenju Swamija Paramahamsa Yogande, «California Institute

60

for Integral Studies» u San Franciscu etc. Dolazi djelovanje

«Ananda Marga Pracaraka Samgha» («Društva za širenje putova

najvišeg blaženstva», babizma na Zapadu (kao religija Baha’i)

etc. što meðutim više nije samo okružje New agea.

Taj sažeti kronološki prikaz samo ilustrira genezu

«institucionaliziranja» i dijapazon tih duhovnih kretanja koja

imaju mnogo kriptiziranih ogranaka i sljedova. Stilom

«networka» («mreža») umrežuju se intencije i komunikacije

razlièitih modusa duhovnosti na bazi susretanja, kooperacije i

solidarnosti pripadnika «Ere vodenjaka». Osnivaju se komune i

centri, središta «nove duhovnosti» i novih egzistencijalnih

rješenja. Tako npr. na sjeveru Škotske postoji Findhorn

(«Sunèani grad»), grad ekološki duhovno èist u kojem je npr.

sadnja cvijeæa i drveæa sakralni èin. Kasnije je tu osnovan

«Findhorn Zentrum des Lichts». U Ženevi postoji «Institut za

planetarnu sintezu». 1981. u Genfu je osnovana «Zentrala für

esoterisch-planetarische Studien» s praksom, uz ostalo, skupnog

meditiranja. 1983. bio je u Torontu «Planetarni kongres», a u

Alpachu u Tirolu organiziran je susret znanstvenika sa Zapada i

predstavnika istoènjaèke mistike. Vrlo simptomatièno za

«filozofiju» New agea je upravo dijalog znanosti i mistike, tj.

uvoðenje nove pardigme u domenu znanstvenog uma i

prevladavanje kartezijanske pardigme i newtonovske slike

svijeta. Da navedemo neke autore: Koncepcijom «dispativne

strukture» Ilya Prigogine ukazuje na moæ samoorganiziranja

živih sustava i holistièko-kozmièku povezanost svih biæa; David

Bohm uvodi holografsku paradigmu na bazi kvantne fizike po

kojoj su èestice privid («maja» u indijskoj recepciji), a zbiljska je

samo cjelina koja proizvodi razlièita mjesta i stanja quantova, tj.

cjelina je prisutna u svakom «djeliæu»; Erich Jantsch s

koncepcijom evolucije samoorganizirajuæe materije, tj.

evolucijom svijesti; Rupert Sheldrake s teorijom stvaralaèkog

univerzuma kao živog organizma (blisko tezi o GAIA: geizam);

Gregory Bateson i samoorganizacija sustava, dinamizam etc.,

zatim Ludwig von Bartalanffy i mnogi drugi.

Susret New agea i znanosti ukazuje implicite na razlièite

kontroverze «nove paradigme» koja izražava i krizu

sekulariziranog društva i izlaz iz nje. New age je «holistièki,

ekološki i feministièki» (Fr. Capra), on iziskuje sebe i kao

«ekološka religija» (Mynarek) ili «alternativna religioznost»

61

(Ruppert). Novo poimanje života i mjesta èovjeka u njemu

ustvari je pokušaj vraæanja i modificiranja duhovnih tradicija

kako Istoka tako i Zapada, što treba odgovarati razumijevanju

evolucije svijesti kao kozmièkog principa. Stoga npr. i modusi

prenovacije gnoze ili kršæanske mistike. Razlièiti izvori i

komplementiranje elemenata razlièitih duhovnih tradicija

iskazuje se u razlièitim sinkretizmima i eklekticizmima, što

meðutim skriva ono suštinsko: zbivaju se nova duhovna iskustva

koja ne idu uvijek u «dubinu», ali su polivalentnošæu duhovne

potrebitosti vrlo životne i procesualno otvorene rastu i bogaæenju

suvremene duhovnosti.

Duhovnost kao moæ kreativnosti komplementarno je

poimanju «samoorganizirajuæe materije» ili koncepciji

«stvaralaèkog univerzuma» (Scheldrake). U toj univerzalnoj

opciji stoje npr. zajedno daoizam, mistika i znanost. Jer, «mi ne

stvaramo sintezu, veæ dinamiku uzajamne igre mistiène intuicije

i znanstvene analize» (Capra). Ali, ipak, mnogi smatraju upravo

sintezu onim osnim zbivanjem zapadnjaèke duhovnosti New

agea, sabiranjem razlika u jedinstvo razlièitosti kojom se nastoji

spiritualizirati život suvremenog èovjeka Zapada. Tako: «New

age je spiritualnost religiozne sinteze u današnjem zapadnom

svijetu» (H. Sebald).

Pogledajmo osnovne znaèajke mišljenja nekih

predstavnika «filozofije» New agea. Fritjof Capra se smatra

profetom koji je najavio kraj mehanicistièke paradigme i u novoj

paradigmi poimanja kozmièkog jedinstva ukazao na otvorene

moguænosti povezivanja znanosti i mistike (primjer kvantne

teorije i daoizma).

Kritika mu je odmah odgovorila da olako prenosi

zakonitosti fizike u drugaèija podruèja, u svijet duhovnosti etc.

Po njemu, promjena temeljne paradigme iskazuje vrijeme

promjene i bivstvovanja kojem više ne odgovara stara paradigma

jer postaje laž, iluzija starog nadiðenog svijeta. Po Peteru

Russelu, poèinje «doba svijesti» kao novi stupanj evolucije u

kojem se zbiva «integrirajuæa globalna mreža kao globalni

mozak èovjeèanstva» što in ultima linea vodi sjedinjenju èovjeka

(njegova sopstva) s kozmièkim sopstvom (u upanishadskoj

tradiciji: Brahman-Atman unionizam).

Po Capri, «stavom YIN-a (daoizam) iskazuje se cjelovitost

prirode i èovjeka i umjetnost življenja u skladu s tim», a po

62

Marliyn Ferguson potrebno je «postati umjetnicima i

znanstvenicima vlastitog života», što implicira i nove

estetsko-etièke komponente duhovnog odgoja i «životne

filozofije mudrosti» stasajuæeg «Vodenog èovjeka». Korištenje

razlièitih psihotehnika npr. nema samo usko medicinski aspekt,

veæ šire duhovno-evolutivni jer potièe rast svijesti i stvaranje

pretpostavki za takav život. To je korak k samospoznaji kroz

proširenje svijesti, što bi in ultima linea trebalo imati i

soteriološki telos. U prvom je planu «mudrost življenja», a

religiozne implikacije se probijaju tek tu i tamo. Maslowljeva

«transpersonalna psihologija» vrlo je blizu tome tražeæi

kozmièko, nadpersonalno središte èovjekova života. Ali

transgresija nije isto što i transcendencija. Po Maslowu, bez

transpersonalnog suvremeni èovjek egzistira nihilistièki i

podložan je mentalnoj bolesti.

Stanislav Grof apsolutizira pak podudaranje

transpersonalnog i božanskog pozivajuæi se na mistièko iskustvo

stapanja s kozmièkom sviješæu èemu vodi transcendiranje

sopstva, ali i na znaèaj sakraliziranja svakodnevnog života.

Nasuprot apokaliptièkog straha od buduænosti (prisutnog u

nekim smjerovima New agea), istièe se ljubav prema životu i

znaèaj prevladavanjem ega i ahamkarièke prirode èovjeka kao

temeljne pretpostavke boljeg života. Stvara se globalna mreža

«aquarijanskih utopija» kao modusa spiritualnog buðenja. Po

Arthuru Koestleru zbiva se i renesansa okultizma pa «okultno

postaje sve više znanstveno, a fizika sve okultnija» što

korespondira s nekim aspektima New age odnosa znanosti i

mistike. Planetarno umrežavanje meðutim ono okultno atribuira

samo kao jedan element toga. Postoji «univerzalno jedinstvo

ljudi» (P. Russel), tj. ono univerzalno u èovjeku koje treba

osvijestiti i razviti. Da li je to neo-gnostièki monizam ili nešto

složenije od toga, to ostavljamo otvorenim. Koncepcije

neognoze samo su jedan element u plurimodalnosti novih

pardigmi i koncepcija.

Karl H. Pribham zastupa «holografsku teoriju» i

holonomijsku tezu da je cjelina sadržana u svakom dijelu što važi

za kozmos i svaki njegov dio. Rupert Sheldrake brani «biologiju

sustava» (što smo veæ spominjali), a James E. Lovelock

«Hipotezu GAIE» (zemlja kao jedinstveni živi organizam).

Georgy Bateson vidi i dušu kao fenomen samoorganizacije.

63

Michale Talbots zastupa monizam: jedna kozmièka svijest i

univerzum kao jedna velika misao.

Po Davidu Sprangeru postoji fundamentalna svijest, a sve

promjene svijesti vode k jedinstvu. Stefan Leber ukazuje na

temeljni princip waldorfske (Steinerove) pedagogije, znaèaj

ritma i ciklusa-ritmiènosti u prirodi i u životu èovjeka. To su

samo neki predstavnici New age misli, ali ilustrativno ukazuju

na plurimodalni karakter i duhovne konstelacije te duhovnosti.

Neki autori nabrajanjem nekih osnovnih znaèajki i

komponenti New agea smatraju da su apsolvirali problem i

«definirali»tu kompleksnu situaciju razlièitih

konvergentno-divergentnih strujanja u mentalnom sklopu

svijesti èovjeka Zapada. Mi tu iluziju ne dijelimo jer je problem

mnogo dublji, a i samu fenomenologiju vidimo u onom

suštinskom: kao integralni dio planetarne polilogizacije. Naime,

New age je u «tihom dijalogu» s postojeæim duhovnim i

religijskim tradicijama koje ga i «hrane» i daju mu snagu da vrši

metamorfoze tradicijskog. Zapad i pogoni potrošaèkog

mentaliteta modificiraju tradicijske putove spiritualnog

bivstvovanja i to je otvoren proces koji je tek u zaèetku. Treba se

èuvati te moduse olako podvræi kritici kao i suprotno tome:

idealizirati ih i smatrati potpunim rješenjem kriza duhovnosti i

života u cjelini. Isto tako ne smije se ono epifenomenalno, što je

devijantno u cjelini New age strujanja (npr. sotonizam, razne

neo-magije, neo-paganizam ili druge), uzimati za kriterij New

agea u cjelini. To su prolazni nusfenomeni koji samo ekstremnije

i jaèe govore o krizi mentaliteta suvremenog èovjeka Zapada. A

primjenu npr. alternativnih metoda u medicini i vidova skrbi o

mentalnom zdravlju, korištenje bioenergije i sl. treba misliti šire,

u kontekstu duhovnih traganja. Sve je samo dio veæe cjeline,

dubljih strujanja, kompleksnije zbilje.

New age integralno pripada planetarnoj duhovnoj

konstelaciji. Postoji utjecaj na njega od strane postojeæih

duhovnih i religijskih tradicija, ali i vice verso. Razlièiti aspekti

se odvajaju, ali i uvjetuju: tako npr. psihotehnike i religijska

praksa, duhovno zdravlje i mistièna iskustva etc. Vrlo je teško

artikulirati te meðu odnose, a posebno iz tih odnosa separirati

pojedine aspekte i moduse i zasebno ih promišljati. Pogrešno je

apsolutizirati pojedine moduse i pripisivati ih drugima ili cjelini

kojoj oni pripadaju. Izvori su mu toliko razlièiti da impliciraju i

64

još veæe razlike u naèinima recepcija i aplikacija u onom

konkretno duhovnom i egzistencijalnom. Zatim dolaze inovacije

koje transmutiraju elemente s izvora (pogledajmo samo npr.

mnoštvo psiho-tehnika). Pitanje religijskog je posebno pitanje i

vrlo teško. Ono je ponegdje u prvom, a negdje u stražnjem planu.

Radi se i o novim shvaæanjima religijskog i same prakse (u

molitvi, ritualu, meditaciji etc.). Pojam religijskog se promijenio

kroz život sam. Koristi se radije pojam duhovnog kao širi i

egzistencijalno primjenljiviji. Modificira se novom potrebitošæu

i modusima postojeæi religijski život i traži ono duhovno

osobnije (stoga i sklonost osobnim inicijacijama etc.). Problem

je vrlo kompleksan i mi ovdje ne možemo ulaziti u njega.

Meðutim, potrebno je posebno promisliti jedan krucijalni

modus New age duhovnosti koji nadilazi europolikost mnogih

recepcija i artikulacija. Po njemu je in nuce i in prima faciae New

age kompleksno pripadan planetarnoj polilogizaciji. To su

procesi koji su sve znaèajniji na frontu univerzalizacije duhovnih

vrednota i duhovnih iskustava. U kontekstu mjesta i znaèenja

Istoka na «Zapadu», tj. uloge i utjecaja elemenata indijskih i

drugih duhovnih tradicija i religija na duhovnost i život u cjelini

suvremenog èovjeka Zapada, posebno mjesto pripada naravi i

ulozi duhovnih uèenja koja dolaze s Istoka. Popis tih uèenja i

duhovnih uèitelja bi bio vrlo opširan. Mi to neæemo analizirati

veæ æemo ukazati na težinu fenomena u cjelini i ono

problematski relevantno za tu suštinsku komponentu veze New

agea i planetarne duhovnosti.

Od Artura Schopenhauera, prvog filozofa Zapada koji je u

svoj metafizièki sustav inkorporirao elemente indijske

duhovnosti i filozofije, do danas dogodilo se mnogo toga.

Meðutim, pojava indijskih gurua i znalaca drugih istoènjaèkih

tradicijskih nauka nešto je vrlo specifièno i od izuzetnog

znaèenja. Oni dolaze iz izvornih matrica i bazena duhovnosti i

prenose nauke za koje èovjek Zapada još u velikoj mjeri nije

dorastao, razvojem svoje svijesti prije svega. To je i jedan od

razloga neadekvatne recepcije mnogih nauka i iskrivljavanja.

Naravno, tu su i instant-metode mnogih kvazi-gurua koji koriste

postojeæi senzibilitet i potrošaèki mentalitet i nude sve što može

proæi na tržištu duhovnih ideja. Ali, to je epifenomenalno.

Mišljenje planetarnog poliloga vidi u procesima

guruizacije ono najbolje i najplodonosnije što se zbiva u

65

totalitetu New age duhovnosti na sceni planetarnog. U tim

procesima New age svijest i mišljenje postaje snaga duhovne

metanoje èovjeka Zapada i formativna moæ duhovnosti

sutrašnjice. To nasluæuje i odgovor na pitanje: što poslije New

agea? Indijske i druge istoène duhovne tradicije i religije ulaze i

posredstvom New age recepcija u planetarni polilog s drugim

tradicijama.

S mnogo pred-kritiènosti pristupa pitanju recepcije

drugaèijih svjetonazora, duhovnih vrednota i iskustva nalazi

razlog za sumnju o moguænosti adekvatnog razumijevanja i

prihvaæanja. «Logika» jest: svaka tradicija je svijet za sebe i

izvan nje postoje druge zakonitosti i kodovi smisla. In ultima

linea, to vodi u duhovni logo-ini-centrizam koji ne vodi raèuna o

istini duhovno univerzalnog i o primarnosti zbiljskog

bivstvovanja u otvorenom zajedništvu svih razlika. Monadizam

vrijedi samo uvjetno. U dimenziji planetarnog zajedništva ne

postoji više, u krucijalnom smislu, monadizam duhovnih

tradicija i religija. Sve jest u komunikacijskim interakcijama što

vodi poliloškom susretanju i meðuutjecanju. To je temeljna

istina koju nikakva «znanstvena», tj. para-znanstvena arbitracija

ne može negirati.

U poliloškoj zbilji duhovne tradicije postaju mostovi i

mediji transmisije izvornih duhovnih vrednota i iskustava koje

im izvorno pripadaju. U blizini planetarnog mnogoglasja dolazi

sve ono drugo i drugaèije, sve su razlike prezentne i manifestne u

ovom ili onom obliku. To je snaga koja negira svaki logo- i

etno-centrizam, svaki lažni monolog jedne tradicije ili

zatvorenost kulture i njena kulturnog kruga. To vrijedi i za

duhovne i religijske tradicije Istoka koje «novi život» poèinju na

Zapadu, u okružju New agea, ali dublje i dalekosežnije od njega.

U tome je funkcija procesa guruizacije. Središnje mjesto

koje duhovni uèitelj ima u baštinjenju i prenošenju izvornih

tekovina jedne duhovne tradicije transmitira na Zapad i postaje

vrelo duhovnih metarmofoza, most približavanja i

razumijevanja, zaèetak bogatstva u razlikama, širenje polja

duhovne slobode, univerzuma duhovnosti – novih kvaliteta

kršæanske religijske tradicije, tj. via indirecta pomaže ponovnom

prepoznavanju i revivalizmu tih vrednota, ali sada u

univerzalnom planetarnom a ne više u europocentriènom smislu.

66

Opasnost jest u barbarizaciji života, a ne u širenju duhovne

slobode i razlikama susretanja s Bogom i onim Božanskim.

Nažalost, postoje jednostranosti, aberacije i zloupotrebe

koje dolaze iz nesavršenosti zapadnjaèke svijesti i neèistoæe uma

i srca, kao i zamki homo consumensa, te diverzije nesavršenosti s

Istoka koje to zloupotrebljavaju za osobne probitke.

Pokazatelj toga je i fenomenologija spiritualizacije. U

temelju toga jest religijski noumen, ali se spiritualizacija oèituje

u mnogoèemu: mijenjanju naèina života (veæ s

vegetarijanstvom), u novom duhovnom senzibilitetu, u njegovu

rastu i intenziviranju (znak promjene svijesti), u vrednovanju

viših ciljeva u životu, smanjenju barbariziranosti (nasilja, nižih

strasti etc.), u primjeni nenasilja i tolerancije, u moæi ljubavi etc.

Guruizacija kao i evangelizacija, meditacija etc. doprinose tome.

Postoji makrologija i mikrologija duhovnih procesa, treba ih

misliti zajedno.

Ex Oriente lux dobiva novi dignitet. Svjetlo se susreæe sa

svjetlom i svijetle zajedno. Guru nije protivnik veæ brat na istom

svetom zadatku: približavanje èovjeka Bogu i Bogojavljanje u

èovjeku. Guru je paradigma homo spiritualisa koji baštini i

tradiciju mistika i donosi poruku svetih ljudi. Ali nema veæeg

pada i zloèina prema Bogu i èovjeku do zloupotrebe uloge gurua.

Nažalost i to se dogaða i tu treba budnost. Moæ nižih dimenzija i

onog tamastiènog proteže se i na duhovno više ljudi koji upadaju

u zamke svjetovnih požuda. Ako po njima sudimo o ulozi gurua

u suvremenim konstelacijama duhovnosti, èinimo jednu proton

pseudos spram onog najvrjednijeg što susreæemo u cjelini New

age procesualnsti.

Ono što je sotonizam u tamnim regijama kršæanske

religioznosti, to je kvazi-guruizacija u nižim stanjima indijske

duhovnosti. Ali èovjek je i u duhovnom rastu još uvijek

nesavršeno biæe (biæe grijeha i pada) u našoj kršæanskoj religiji.

S tom nesavršenošæu, tj. grješnošæu treba raèunati. Podjednako

nam treba milost boga i pomoæ Boga divinizaciji èovjeka. New

age je jedan zapadnjaèki duhovni experiment mundi,

posibilitièna utopijska projekcija spiritualne buduænosti, jedno

prijelazno stanje koje ne može zamijeniti npr. kršæanstvo ili

hinduizam, ali može konfigurirati nove duhovne moguænosti i

spiritualni život. Guruizacija je njegova najviša potencija koja

urasta u dimenziju ekumenizacije inter muros i poliloško je ono

67

najvrednije. Sve ima svoje mjesto i vrijeme i podliježe Božjoj

namjeri i duhovnoj kozmièkoj zakonomjernosti. Tako i New

age, tako i guruizacija.