HOMO POLITICUS I ONO TRANS-POLITIČKO

ETIKA I ANTI-ETIKA POLITIKE

Iako etika i politika pripadaju posebitim i zasebitim

dimenzijama ljudskog bivstvovanja, oduvijek ih se nastojalo

misliti u suodnosu što bi odgovaralo integralnom razumijevanju

i samog èovjeka kao cjelovitog biæa i njegove društveno

artikularne usvjetovljenosti. Razumljivo je što se je promišljanju

i vrednovanju onog politièkog kao takvog pristupalo iz

primarnog aspekta etièkog kao onog višeg što je impliciralo

moduse etièke kritike politike kao politike ili odreðene politièke

prakse. Ta osnovna intencija prisutna je i danas – i na ovim

prostorima mišljenja.

Meðutim, treba shvatiti da je po svojoj suštini politika kao

politika i u svom oživotvorenju kao odreðena politièka praksa, in

nuce – anti-etika. Homo politicus koji egzistira pod odreðenjima

politièkog bivstvovanja pripada nižem tipu ljudskosti, kojeg,

iako je nužan u svjetovnom bivstvovanju, treba shvatiti i

adekvatno razumjeti pravo odreðenje, mjeri i vrijednost tog

163

modusa èovjeènosti. Ono više, ono etièko koje integralno

pripada èovjeku kao duhovnom biæu, ne može se svesti na ono

niže koje teži apsolutnoj predominaciji i teži postati supremni lik

èovjeènosti. Erièka «maxima» u svom radikalnom obliku traži

oslobaðanje od politièkog kao politièkog, ali najèešæe se svodi

na potrebu «transformacije» politièkog bivstvovanja, in ultima

linea – odreðene politike. Tako se uobièajeno smatra da etika

služi «poboljšavanju» politièkog, «umnog» kondicioniranju

politike, «demokratiziranju» odreðene politièke prakse, etc. etc.

Meðutim, zaboravlja se ono bitno. Etièko mišljenje može

nastojati inkorporirati svoj udio u onom politièkom, «djelovati»

na politiku i sl. ali ono ne mijenja suštinu politike kao politike

niti može negirati krucijalnost nasilja nad duhovnošæu èovjeka.

Etièko pripada ex origine dimenziji duhovnog perfekcioniranja

èovjeka, rasta njegovog duševnog potencijala, oplemenjivanja

njegovog karaktera, preobrazbi unutarnjeg èovjeka kao istinskog

èovjeka. Svaka «etièka» kritika politike koja to ne distingvira,

koja politièko sagledava samo u spoljašnoj dimenziji svjetovnog

i društvenog, koja ne podvrgava kritici samog homo politicusa,

dakle ne uvažava onaj bitni antropološki moment, èini jednu

proton pseudos i spram mišljenja etièke a i politièke dimenzije

ljudskosti. Jer, kakav je èovjek kao duhovno biæe, takav je on još

više kao homo politicus koji jest temelj i središte politike kao

politike, dakle i odreðene politièke prakse. Ako je èovjek u svom

duhovnom biæu barbarizma, on æe to biti još više u svom

politièkom bivstvovanju. Uvažavati treba i povratno djelovanje

u integralnom razumijevanju zbiljskog života èovjeka u

odreðenoj povijesnoj i društvenoj situaciji.

Naše je vrijeme saturirano predominacijom politièkog pa

se teže ili nepotpuno sagledava ono dublje, etièko, eo ipso

duhovno. Etièkom se pridaje, nažalost, znaèaj marginalnog, ili

ga se nastoji «ispolitizirati» u ovom ili onom aspektu. Ali ne

smijemo zaboraviti: ono etièko nosi, skrbi i brani dignitet

ljudskosti – te, uz ostalo, i odgovara na presudno pitanje: tko sam

ja i da li sam èovjek i kako mogu opstati kao èovjek u sveopæoj

barbarizaciji, drugim rijeèima – kakav ne smijem biti u svom

spoljašnjem, društvenom životu, što moram èiniti, prije svega u

svom duhovnom biæu, da bih mogao mijenjati svoj društveni i

politièki život. Etièko mišljenje predstavlja dublju

164

samo-spoznaju i teži potpunijoj samo-promjeni èovjeka, a ne da

stoji u «službi» politike – èak posredno i kao kritika.