KAKO MISLITI TURIZAM

(o turizmu kao planetarnom fenomenu)

Kao mlada znanost turizmologija (Fragola) nastoji

multidisciplinarno istraživati turizam unutar pojedinih podruèja,

pružiti jednu širu definiciju turizma i ukazati na sve ono što

komplementira s turizmom. Meðutim, turizam jest fenomen koji

zadire i u duhovnu dimenziju èovjeka, on zahtijeva i jedan

filozofski pristup prije svega što on implicira i neka antropološka

i druga pitanja. Stoga mi u prvi plan stavljamo upravo tu

duhovnu komponentu, te turizmološke pristupe nadopunjujemo

aspektima turismo-gnosije.

To znaèi prije svega da turizam posmatramo unutar

dimenzije planetarnog poliloga, tj. planetarnog susretanja i

komuniciranja razlièitih tradicija i kultura, prožimanje razlièitih

civilizacijskih tokova, svjetonazora, duhovnih vrednota,

iskustava bivstvovanja i mišljenja što negira svaki manifestni ili

kriptizirani europocentrizam i europologizam. Turizam kao

planetarni fenomen treba stoga misliti u kontekstu planetarnog

poliloga kao multiloga. Sve što odreðuje tu planetarnu

procesualnost, sve protivrjeènosti i polivalencije, sukobi razlika

i modeli zajedništva, djeluju i na fenomenologiju turizma, ali i

vice verso turizam je znaèajan faktor planetarizacije i postaje to

sve više.

Filozofski, turizam treba razumijevati kao specifièan

fenomen usvjetovljenosti tj. ljudsko bivstvovanje u svijetu

(Heidegger) a homo turisticusa misliti kao specifiènu

modifikaciju homo viatora. Turistièko putovanje ulazi u

kontekst fenomenologije putovanja i problematiku definiranja

ljudskog prostora i vremena. Èovjek svjetuje vezan uz odreðeni

prostor i vrijeme. Ali on ga i transcendira, on putuje, on

potencijalno bivstvuje posvuda-po-svijetu, on komunicira i s

razlièitim vremenima, on je planetarno biæe. Prostor i vrijeme

èovjeka odreðuju, ali on ih i transformira, on ih kreira, on stvara

165

neprestano svoj ljudski prostor i vrijeme – uz ostalo i putujuæi.

Meðu svekolikim putovanjem postoji i specifiènost turistièkog

putovanja. To nastoji razjasniti turizmologija.

Turizam je migratorni fenom sa svojim specifikacijama.

Svaka promjena mjesta i vremena jest jedna vrsta

samo-odreðivanja èovjeka. Prostor i vrijeme su dimenzije

humaniziranja, oni imaju antropološko znaèenje. Putovanje jest

putovanje u svijet, ali još više u samog sebe, proces

samo-spoznavanja i samo-ostvarivanja, u aktualnom i

potencijalnom znaèenju. S pozitivnim i negativnim aspektima,

turizam je kao specifièni fenomen putovanja, katalizator

prostora uvijek u odnosu: domicil-turistièka destinacija. Izmeðu

«žderanja prostora» (Krippendorf) i kreiranja novog prostora

kao egzistencijalne punine, ima mnogo toga što se zbiva s

èovjekom i još više u èovjeku. Tu je na prvom mjestu ono

duhovno. Kreiranje jest i kreiranje, samo-stvaranje. Prostor je i

geografski i kulturni ali još više egzistencijalni i duhovni.

Transformacija prostora implicira moguænosti transformacije

liènosti.

Ako turizam kao planetarni fenomen sagledavamo u

aspektu komuniciranja meðu razlièitim civilizacijama (Alberto

Sessa) i kao egzistencijalni modus antropološkog da važnije

postaje «biti» a ne «imati» (E. Fromm), - tada uvažavajuæi

fenomenologiju procesa akulturacije i inkulturacije, promjene

vrijednosnog sistema èovjeka, preferiranja vrijednosti unutar

postojeæe ljudske potrebitosti – središnje pitanje postaje pitanje

o èovjeku, o turizmu kao antropološkom pitanju, kao fenomenu

ljudske egzistencije, o tome, in ultima linea: ZAŠTO I KAKO

putovati? U susretu razlièitih kultura zbiva se i odreðivanje same

kulture putovanja, kulture onog koji putuje, pitanje njegove

ljudskosti i promjene u duhovnom znaèenju.

Putovanje jest specifièna egzistencijalna potreba, kao što

treba uvažavati i ekonomski moment, turizam koji nastaje radi

egzistencijalne nužde, boljeg života. Hreiološko pitanje, pitanje

ljudske potrebitosti je vrlo znaèajno. Postoje duhovne i kulturne

potrebe. Jedna meðu njima jest i potreba putovanja koje se

ostvaruje u vidu turistièkog putovanja. Ono nije samo bijeg iz

svakodnevnosti u prostor drugaèijeg doživljavanja i života, veæ i

modus osmišljavanja i obogaæivanja života. Porastom dokolice i

pretpostavki koje stvara društvo obilja, porastom slobode i

166

buðenjem razlièitih interesa, boljom informiranošæu etc. etc. sve

spada u vidove sociologije turizma, stvaraju se društvene i

egzistencijalne pretpostavke za traganjem i ozbiljavanjem

drugaèijeg, razlièitijeg, punijeg, bogatijeg života, za senzibilitet

živoga života, odreðena volja za smislom i kvalitetom života.

Nije posrijedi samo vid rekreacije, odmora, užitka u suncu, moru

etc. veæ i stvaranje pretpostavki za kreiranje novih

egzistencijalnih moguænosti, novog, potpunijeg života, za

duhovno obogaæivanje èovjeka.

Homo turisticus jest i homo consumens, ali potencijalno i

ono alternativno. Biæe koje troši ne saturira odreðenje èovjeka

kao potrebitog biæa, pogotovo u aspektu duhovne potrebitosti. U

odnosu na homo viatora, sva postojeæa odreðenja dobivaju novi

kvalitet jer se tu radi o planetarnosti èovjeka i o njegovom

duhovnom perfekcioniranju. Homo viator jest homo amans u

odnosu na svijet, druge ljude, na život u cjelini. On jest prije

svega inicijalni homo heliotropus: èovjek koji poštuje i voli

nepatvorenu prirodu, koji ekološki misli i osjeæa, koji vrednuje

visoko vlastito prirodnost ali i prirodni svijet u cjelini. To je

jedna bitna duhovna komponenta. Osjeæati potrebu za

nepatvorenom prirodom, razvijati senzibilitet za èistoæu i ljepotu

prirodnog u sebi i oko sebe – to je veæ podruèje duhovne

preobrazbe èovjeka a ne samo jedna potreba meðu tolikim

drugima.

Èovjek se razvija u biæe ljubavi i nenasilja i tako

samo-potvrðuje, izgraðuje sebe kao duhovnu i planetarnu

liènost. On upoznaje druge razlièite tradicije, kulture, naèine

života, iskustva vrednote etc. i živi s njima i kroz njih. On postaje

planetarno, univerzalno biæe u veæem ili manjem stupnju.

Turizam i jest uvijek konkretni spoj onog lokalnog i

kosmopolitskog, a takav jest i èovjek kao turistièko biæe. Ono

lokalno urasta u svjetsko i odreðuje se s njim. Ostvaruju se

granice, grade mostovi približavanja, povjerenja, tolerancije,

male eksperimentalne situacije zajedništva se grade i

nadopunjuju. Èovjek putuje u svijet, meðu druge, k onom

razlièitom ali ustvari je konaèna svrha putovanja u samog sebe, u

svoje duhovno biæe. Èovjek se izgraðuje kao cjelovito, prirodno i

duhovno biæe, on uèi od drugih i doprinosi mnogostranom

uèenju, izmjeni znanja, zajedništvu.

167

Uèeæi o svijetu on uèi i o drugima i o sebi, on sebe duhovno

doživljava i mijenja, duhovno obogaæuje i perfekcionira. To je

krajnji telos planetarizacije turizma – izgraðivanje poznatog i

pitomog svijeta, svijeta ljubavi i nenasilja u kojem ljudi žele

bolje i mijenjaju se prema tom boljem. Planetarno mišljenje

inzistira na stvaranju takvog duhovno razvijenog, planetarnog

èovjeka koji nenasilje spram svijeta, prirode, svega živog i

drugih ljudi smatra zakonom života i koji u raznim vidovima

svog života, dakle i u turizmu, vidi sredstvo vlastitog duhovnog

perfekcioniranja.

Ako je postojeæi turizam još daleko od toga, on ipak veæ

tome tako doprinosi i može doprinositi još više. U dimenziji

planetarnog poliloga on dobiva sve veæe znaèenje. Nemojmo se

zavaravati onim negativnim i epilenomenalnim što nas

optereæuje u našem lokalizmu veæ nastojmo to nadrasti prema

planetarnoj dimenziji. Turizam nije samo jedna meðu drugim

industrijama veæ je prostor slobode i ljudske kreativnosti prema

jednom boljem, duhovnijem, bogatijem svijetu i ljudskom

bivstvovanju.