NESVRSTANOST I ZNAČENJE INDIJSKE KULTURNE TRADICIJE

Koji je idejni, ne samo svjetovni i povijesno-politički izvor pokreta nesvrstanosti, ona skrivena osnova političke zbilje?

Po čemu je nesvrstanost uopće idejni novum u povijesti čovječanstva i što taj novum karakterizira?

Što to čini nesvrstanost konstitutivom ozbiljenja ljudske budućnosti; naime ono više nego što je samo vremeniti politički pokret (za razliku od bilo kojeg političkog pokreta u povijesti)?

S tim pitanjima zadiremo u filozofsku suštinu nesvrstanosti kao planetarnog svjetsko  afirmiranog pokreta koji sažimlje i kroz real-političku aktivnost artikulira idejne tendencije najvećeg dijela čovječanstva. Nesvrstanost ne samo što okuplja već objedinjuje u jedan idejni i politički organizam sve narode koji su tek na početku optimalnog razvoja svih svojih rasnih, etničkih i kulturnih potencijala što je od primarne važnosti za budućnost čovječanstva.

Pokušat ćemo pokazati kako nesvrstanost, kao izuzetan novum na političkoj sceni i uopće u povijesti (ne samo u svom političkom i ekonomskom značenju), sadrži u sebi manifestnu kvintesenciju više tradicija te da nije samo produkt jedne trenutne povijesne konstelacije politièke situacije u svijetu.

Nesvrstanost se sastoji u aktivnom življenju (što je više nego primjena principa!) miroljubive suradnje među narodima.

Suradnja među narodima s jedne strane znači borbu za mir, a s druge zajedničko ulaganje napora za svestrani razvoj svih naroda na pretpostavkama očuvanja njihova suvereniteta i potpune slobode. Jedna intencija neodvojiva je od druge. Borba za mir znači ujedno borbu za razvoj i obratno. Bez mira nema slobode, a bez slobode niti razvoja i stvaranja humanog statusa za milijune i milijune ljudskih bića kojima prijeti glad, neznanje i grčevita borba za minimum egzistencije. Za ostvarenje takvog velikog zadatka potrebna je principijelnost i zajedništvo napora, jedinstvena volja uz jedinstvene ideje. Potrebno je buđenje vlastitog samo-razumijevanja tih naroda da bi uopće bilo stvoreno i razumijevanje od strane razvijenih naroda, da se pruži bratska ruka pomoći i izvan pokreta nesvrstanih i čovječanstvo uvede u humaniju buduænost – bez ratova i bez zaostalosti.

Ako možemo govoriti o idejnoj bliskosti nesvrstanosti s postojećim idejnim stremljenjima čovječanstva, i ako želimo razumjeti «osnovu» na kojoj izrasta i sam pokret – pokazuju se dvije suštinske paralele. Naravno, pri tom ne zanemarujemo i  utjecaj svijesti i idejnih konotacija naroda unutar pokreta. S jedne strane, dakle pokazuje se u nesvrstanosti oživotvorenje

tekovina marksizma kao univerzalnog humanizma, a s druge

strane humanizam indijske tradicije.

Na koji naèin to dvoje ozbiljuje «sintezu» na svjetsko

politièkoj sceni i okviru jednog univerzalnog pokreta

èovjeèanstva?

Marksizam kao pokret i ideja socijalistièkog

revolucioniranja postojeæeg graðanskog svijeta, i stvaranja

besklasnog društva, - sadrži u sebi osnovni humanistièki cilj u

ozbiljenju potpuno razotuðenog èovjeka komunistièke

buduænosti. Realizacija totalne i bogate ljudskosti moguæa je

samo revolucioniranjem društvene prirode èovjeka, tj.

društvenih odnosa od kojih se sastoji èovjekova «priroda» -

stvaranjem besklasnog društva.

Pokret nesvrstanosti uz veæ postojeæe socijalistièke zemlje

i pozitivna previranja unutar graðanskog svijeta, predstavlja

povijesno svjetsko oživotvorenje daljnjih moguænosti ozbiljenja

marksizma kao pokreta revolucije u stvaranju novog svijeta. Pri

tome treba istaæi osnovne elemente po kojima nesvrstanost ulazi

u tendenciju revolucioniranja postojeæeg, klasnog svijeta:

Kao pokret za mir i važan faktor u politici detanta i šire od

toga, pokret nesvrstanih ostvaruje pretpostavke za uspješan,

miran revolucionaran preobražaj vrlo razlièitih i prelaznih

društava u socijalizam. Otklanjanje ratnih opasnosti i moguæih

žarišta te odricanje od politike konfrontacije, uvjet je za

pozitivnu moguænost preobražaja kao jedne bliže ili dalje

buduænosti, zavisno od specifikuma društvenog ureðenja svake

zemlje, njene tradicije i snaga koje postoje unutar društvenih

struktura.

Zemlje u razvoju, uglavnom osloboðene kolonije, u veæini

su mlade socijalistièke zemlje koje uvode socijalizam ne kao

stvar «izbora» veæ društvenu nužnost da bi mogle aktivirati cijeli

svoj narod i ukljuèiti ga u svestrani razvoj i da bi se aktivno

distancirale od klasnih struktura i kolonijalnog naslijeða. One

dakle stvaraju novi socijalistièki front – samostalan,

vanblokovski i vanideološki u suštini. One socijalizam

modificiraju prema specifiènim povijesno društvenim uvjetima

svojih zemalja koje su uglavnom prelazni oblici polufeudalnog i

polukapitalistièkog društvenog oblika. Time one pozitivno

203

multipliciraju snage socijalizma u svijetu (pa èak djeluju

indirektno i na svoje bivše kolonije), frontu socijalistièkog

preobražaja svijeta èine univerzalnom i planetarnom, a

istovremeno marksistièku misao i praksu obogaæuju novim

iskustvima.

Nosioci nesvrstanosti u tim zemljama uglavnom su

napredne snage tih naroda. To znaèi da one pozitivno ne djeluju

samo na meðunarodnoj sceni, veæ i unutar svojih zemalja

pomažuæi i izgraðujuæi napredna, humana društva.

Borba izmeðu bogatih i siromašnih, «sjevera i juga», kao

klasna borba naroda, reflektira se i na borbu klasnih suprotnosti

unutar svake zemlje – suprotnosti korenspondiraju i uvjetuju se,

pa tako i borba. Kolonijalnim osloboðenjem zapravo tek poèinje

prava klasna borba iako ne u tako oštroj formi, ali ona nije

nimalo manja. Borba starog i novog odvija se na specifièan naèin

u svakoj od tih zemalja.

Meðunarodno garantiran suverenitet i sloboda, omoguæuje

sve viši stupanj ravnopravnosti i jednakosti meðu narodima. I

velike sile u tom univerzalnom trendu postepeno mijenjaju svoje

stavove. Na osnovu toga stvara se moguænost, u okviru klasne

borbe, i za unutrašnju društvenu slobodu tih naroda. Izgraðuje se

baza za razvoj politièkog, ekonomskog i cjelokupnog

društvenog života, kao i za slobodni humani razvoj svakog

pojedinca. Stvaraju se postepeno pretpostavke, na osnovi

društvenog razvoja, za bogati razvoj liènosti – što je unutrašnji

duboki smisao marksuzma.

Važna digresija u vezi s prethodnim: dok još faktièki

postoji ekonomska i politièka nejednakost izmeðu bogatih i

siromašnih zemalja, eksploatatorska ili supremativna svijest,

egoizam bogatih koji se neprestano samo preobražava – dok

dakle bude postojao zamaskirani neoimperijalizam i

neokolonijalizam - pretpostavke za takav razvoj liènosti neæe

doæi do punog izražaja. Dok naime u nekim zemljama traje borba

protiv gladi i za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba,

potpuna humanizacija èovjeka još je daleka utopijska

perspektiva.

204

Ne smije se zaboraviti èinjenica neravnomjerna razvoja i

meðu nesvrstanim zemljama što indirektno može uzrokovati

potencijalno sukobljavanje. Zatim, razlike u društvenom

ureðenju i klasnoj strukturi veæ izazivaju sukobe, a mogu

izazvati još veæa sukobljavanja i konfrontacije interesa (ne

moraju biti samo teritorijalni). Naime, tu je onda posrijedi klasni

sukob što onemoguæuje zbiljsku monolitnost interesa i vodi duhu

separacije i sebiènog egoizma na štetu širih interesa. Ipak, važno

je uoèiti da iskustvo življenja i djelovanja pokreta nesvrstanosti,

kao trajne «svrstanosti» tih zemalja, pozitivno utjeèe kako na

cjelokupnost meðunarodnih odnosa i napora za mir, tako i za

stasanje naprednih snaga u tim društvima, koje dobivaju

postepeno sve veæu prevagu nad nazadnim i konzervativnim

snagama.

U vezi s tim raste svijest tih naroda o njihovim pravima i o

potrebi humanizacije vlastitog života. To je proces

prevladavanja stare kolonijalno uvjetovane svijesti i osjeæaja

inferiornosti prema narodima Zapada.

Upravo se u tome pokazuje izuzetna snaga marksizma, èak

i u onim društvima koja zaziru od marksistièke ideologije.

Nesvrstani narodi važan su faktor u stvaranju društva buduænosti

bilo da djeluju izravno kao socijalistièke snage bilo da pozitivno

sudjeluju na istoj fronti socijalistièke preobrazbe svijeta.

To je suštinska ukorijenjenost nesvrstanosti u zbilji

stvarajuæeg socijalistièkog svijeta. Da bi mogli napredovati,

narodi su morali prihvatiti i napredne ideje i opredijeliti se

neposredno za socijalizam ili njenu sliènu formu, tj. za pozitivne

tendencije u meðunarodnom djelovanju. Svrha nije bila

formiranje nekog novog bloka niti svrstavanje u neki postojeæi

blok, veæ pristupanje socijalizmu kao svjetskom procesu

podajuæi mu širinu novim horizontima, novim iskustvima,

vlastitim traženjima i doprinosima.

Upravo tu vidimo i mjesto naše zemlje u pokretu

nesvrstanih. Ona nije bila sudionik stvaranja tog pokreta samo

zbog trenutne realistièke politike, svojedobne blokade i s Istoka i

sa Zapada, niti samo iz nužnosti nepristajanja za blokove – to je

izraz suštinskog odreðenja naše unutrašnje politike,

socijalistièkog života i našeg shvaæanja revolucionarne

preobrazbe svijeta i humanizacije èovjeka.

205

Pri tome je od presudne važnosti bio slobodarski duh naših

naroda, cjelokupno iskustvo naše povijesti, a naroèito

narodnooslobodilaèke borbe u najnovijem razdoblju.

Vrijednosti naše revolucije, borba za slobodu i samostalni

odabrani put društvenog razvoja, primjena marksizma kao

jedinog jamstva naše buduænosti i povjerenje u nove narode kao

garant svjetskog mira i napretka èovjeèanstva potaklo je našu

zemlju na stvaranje politike nesvrstanosti. U tom svjetlu treba

gledati povijesni susret Tita i Nehrua, traženje saveznika za mir i

buduænost i nalaženje istomišljenika.

S druge strane, druga bitna pretpostavka nesvrstanosti je

tradicija koja nije marksistièka. To je svjetovno artikulirana

kvintesencija duhovnih i životnih vrijednosti jednog naroda koji

je u svojoj najnovijoj povijesti isto tako poveo borbu za slobodu

na jedan specifièan naèin te bio prvi narod koji je stekao slobodu

od kolonijalne vlasti. I dok je Jugoslavija vodeæi borbu protiv

fašizma na zasadama marksizma-lenjinizma bila zemlja koja je

davala primjer drugim zemljama u njihovoj borbi za socijalizam,

Indija je u svojoj antikolonijalnoj borbi bila primjer drugim

zemljama (kolonijama) da kasnije povedu borbu protiv

kolonijalizma.

Sloboda, samostalnost i nezavisnost bile su istine iskovane

u borbi naroda jedne i druge zemlje. Zato je i shvatljivo da su one

bile prve zemlje koje su pružile jedna drugoj ruke i utemeljile

pokret nesvrstanosti.

Iskustvo Jugoslavije u borbi protiv fašizma omoguæilo je

istinsku samostalnost i pokazalo neprocjenjivu vrijednost

samostalnosti. Da bi bila osigurana sloboda u potpunom

znaèenju, potrebna je samostalnost, nezavisna politika, a to znaèi

nepristajanje uz blokove što znaèi negiranje moguænosti

miješanja u unutarnju politiku zemlje. To je znaèilo voðenje

nezavisne i napredne politike, prerastanje blokovske podjele

svijeta i uvoðenje aktivne i miroljubive koegzistencije umjesto

statièke koegzistencije napetosti izmeðu blokova. Takva politika

tek je mogla biti istinski doprinos borbi za mir i pozitivno

unapreðivanje meðunarodnih odnosa – postavljanje temelja

otvorenosti, iskrenosti i povjerenju meðu narodima – dakle i

prijateljstva i bratstva naroda.

Tek uvoðenjem takve politike stvara se jamstvo kako za

svestrani, slobodni unutrašnji razvoj vlastitog društva, tako i

206

života drugih naroda koji slijede iste ideje i praksu pokreta. U

Indiji je bila gotovo istovjetna tendencija.

Borba protiv kolonijalizma donijela je slobodu i

samostalnost zemlji, ali i dilemu kakav stav zauzeti u

meðunarodnim odnosima. Engleska je pripadala kapitalistièkom

svijetu, pa uvoðenje engleske tehnologije nije smjelo biti i

uvoðenje engleske politike. Isto tako, otvoren odnos prema

SSSR-u nije trebao znaèiti ukljuèivanje u socijalistièki blok.

Indijci su slijedeæi autohtonost svoje tradicije, shvatili da

pripadanje jednom ili drugom bloku, ne osigurava samostalan i

potpun unutrašnji razvoj. Nezavisnost, priroðena duhu indijske

tradicije, i državnièka mudrost – znaèila je put prema

nesvrstanosti. To je pretpostavljalo održavanje dobrih odnosa i s

jedinim i drugim blokom i sa svim državama bez obzira na

njihovo unutrašnje ureðenje (odnosi s Kinom, unatoè graniènim

trzavicama, SSSR-om i SAD). Indija je veæ u poèetku izabrala

aktivnu borbu za mir i prosperitet.

Da bismo razumjeli bit tog opredjeljenja koji prirodno

slijedi iz tradicije indijskog naroda, treba razmotriti neke

temeljne znaèajke te tradicije. Tu se susreæemo s hinduizmom

kao sintezom svih duhovnih stremljenja i budizmom koji ima

danas veæe znaèenje izvan Indije ali duhovno je prisutan u

tradiciji. Mi æemo pokušati iznijeti ono relevantno po èemu

slijedi da ideja nesvrstanosti i vrednote takve politike potjeèu

konzekventno iz indijskog shvaæanja života. Naravno, ne

mislimo prenaglašavati tu èinjenicu, veæ samo pokazati jedan

prikriveni faktor koji je bio vrlo važan u formiranju osnovnih

pogleda i opredjeljenja indijske vanjske politike, a time i politike

nesvrstanosti.

Jedno je od temeljnih obilježja indijskog života i tradicije

duboki pacifizam koji objašnjava zašto je gandijevski pokret

imao veliku ulogu u svojevrsnom i osebujnom obliku borbe

Indijaca protiv kolonijalne vlasti. Taj je pokret, naime, a ne

oružani sukobi u Bengalu i Penðabu, odluèio u borbi za

nacionalno osloboðenje.

Pacifizam poèiva na uvažavanju drevnih životnih

vrijednosti indijskog naroda. Porijeklo mu je u

religiozno-etièkoj predodžbi svijeta i života o jednakosti svih

rasa i naroda kao božanskih biæa (iako se to društveno-praktièki

kastinski strukturira prema varnama i sl. kodovima, ipak ta

207

jednakost ostaje). Ta je predodžba potpuno drugaèija, iako

poèiva na naglasku «arya», od hebrejske predodžbe o

«izabranom narodu Jahvea» te netrpeljivosti i mržnji prema svim

drugim religijama i narodima.

Prema dubokom religiozno-etièkom uvjerenju, sva živa

biæa nose u sebi trag ili «dah» božanskog apsoluta, ono božansko

po èemu imaju život. To se naziva PRANA («životni dah»),

GJIVA («duša») ili BODHIÈKA priroda. To podrazumijeva

implicitno da su sva živa biæa, ne samo èovjek veæ i životinje i

biljke, suštinski «sveta» (ARHAT) i da upravo po tome, da

napomenimo, postoji prirodni supstrat uopæe moguænosti za

ozbiljenje jednog sannyasina, yogina ili sadua. Sve je «sveto» -

prije svakog zahtjeva za «proèišæenjem» i konaènim vrhuncem

egzistencije: satt-chit-ananda stanjem «blaženstva» ili nirvanom

(«utrnuæem») – individualnim izbavljenjem.

Na tome se temelji i osnovni etièki stav – «milosrðe»

(KARUNA) prema svemu što pokazuje i pati u svojoj

nesavršenosti i neznanju (AVIDYA). To je univerzalni,

kozmièki etièki odnos koji daleko prerasta i nadvisuje naše

kršæansko poimanje milosrða. Ono podrazumijeva religiozno

poistovjeæivanje sa svim biæima i u tome èisti etièki odnos.

Živo biæe je nepovredivo. Povreðujuæi živo biæe èovjek

povreðuje i sebe jer je i u jednom i u drugom ista kozmièka

suština. Zbog toga je «ljubav prema svim živim biæima» temelj

na kome poèiva etiènost DAJE («izvršavati milosrðe»). Ono se

sastoji od toga da se niti djelom, niti rijeèima, niti mislima ne

povreðuje drugo biæe, tj. obezvreðuje, koristi i negira u njegovoj

životnosti i slobodi. Jer, svako živo biæe ima pravo na život,

samostalnost i nezavisnost od ljudskih ambicija. Sve ima svoje

mjesto u prostoru i to u vremenu, pravo da postoji slobodno dok

postoji.

To rezultira time da odnosi meðu ljudima moraju pratiti

kozmièki zakon KARUNE. Iz tih odnosa mora nestati strasti

(RAJAS) koja poèiva na egoizmu pojedinca, tj. Ja-osjeæaju,

onom «liènom» (AHAMKARA) što stvara bezdan izmeðu

jedinke i ostalog svijeta. Svaki èovjek ima pravo na slobodu,

nezavisnost i život. Osnovni etièki motiv je uvažavanje tuðe

ljudskosti.

Svako djelovanje (KARMAN) mora ispunjavati etièki

zakon (DHARMU) da bi moglo biti ljudski primjereno

208

djelovanje (SVADHARMA). To je djelovanje koje ozbiljuje

potpuni ljudski odnos i tom se temelju pomaže realizaciji

ljudskosti onih koji oživotvoruju takav odnos. Ali je i sam odnos

nemoguæ ako akteri nisu prevladali svoju nižu prirodu. Vrednote

takvog meðuljudskog odnošenja su razlièite.

Na prvom je mjestu svakako nenasilje (AHIMSA), zatim

smjernost ili skromnost (AMANITVAM), strpljenje

(KSHANTIH), pažnja ili uviðavnost (ARJAVAM) i dr. To su

prije svega osobine istinskog znanja (JNANA) bez kojeg je

nemoguæ istinski ljudski odnos kao i odnos prema životu uopæe.

Neæemo ulaziti u složenu problematiku tog shvaæanja jer nam je

cilj da istaknemo duhovni korijen politièke orijentacije indijskog

naroda koja je uvijek bila u najužoj vezi s etièkim shvaæanjem

života.

Shvaæanjem svog egzistencijalnog ja kao nezbiljskog ili

toènije samo relativno zbiljskog, ublažuje se, ako veæ i ne

nadilazi, egoizam i prohtjevi koji iz njega izrastaju. To

podrazumijeva uvažavanje postojanje i prava drugih biæa,

vlastitu skromnost i jednostavnost u naèinu života. To

omoguæuje razumijevanje i osjeæaj za druge ljude (narode!), da

im možemo posvetiti pažnju i interes i tako «èiniti milosrðe», tj.

pomagati im i na najrazlièitije naèine èiniti dobro. S tim je,

naravno, najuže povezano nenasilje, tj. neupotreba sile,

prisiljavanja bilo koje vrste. Principu AHIMSE u odnosima

meðu narodima izbjegavanje konflikta, pregovaranje i borba za

mir. A to je moguæe tek primjenom nesvrstanosti, tj.

nevezivanjem za faktore koji bi mogli prijeèiti borbu za mir,

borbu za dogovaranje umjesto primjene sile. Indijski mudrac je

nevezan i upravo u toj nevezanosti on je slobodan i može širiti

mir meðu ljudima; indijska politika je nesvrstana i time slobodna

i od svih blokovskih veza i uvjeta, samostalna i u stanju da se

aktivno bori za mir.

Umjesto sile razgovor, umjesto oružja argumenti, umjesto

egoizma uviðavnost i potpomaganje, umjesto trke zajednièki

koraci – to je ono izuzetno vrijedno u indijskoj tradiciji. A iznad

svega istakli bismo priroðenu sposobnost uživljavanja i

tolerancije kako indijskog èovjeka, tako i naroda u cjelini – što je

još jedan bitan faktor u ogromnom doprinosu Indije pokretu

nesvrstanosti.

209

U toj se tradiciji tuða liènost vrednuje kao i svoja, èak i

više, priznaje se i u vlastitom djelovanju potvrðuje njezina

samostalnost, sloboda i pravo na ozbiljenje ljudskosti. To

podrazumijeva samokontrolu (NIGRAHA) u postupcima, tj.

potpunu unutrašnju uravnoteženost, ostvarenje slobodnog,

svestranog života vlastite liènosti. Jer, tek je tako moguæe i ono

pozitivno (ovdje ne mislimo asketsko) individualno odricanje

(VAIRAGYA) od upotrebe svoje moæi, od vlasti nagona,

svjetovnih aspiracija koje mogu povrijediti drugog èovjeka.

Duboko religiozno-etièko vrednovanje života i èovjeka

preko M. Gandhija stopila se sa vanjskim životom nacije u

cjelini i dobilo realne politièke implikacije. U tome je bitno

Nehru bio Gandhijev sljedbenik – ostale razlike ne pogaðaju tu

etièku suštinu. Nehru je shvatio zahtjeve suvremenog svijeta;

Gandhi nije – ali oni su proistekli iz iste tradicije tolerancije,

pacifizma, nezavisnosti. Vrednote naroda pretopile su se u

vrednote politike.

Vrednota AHIMSE oživotvorila se u vrednovanju drugih

naroda kao politièkih jedinki, a još više u borbi za mir i suradnju

meðu narodima, u insistiranju nesvrstanih protiv upotrebe nasilja

(osim u pravednoj borbi naroda za nacionalnu slobodu). S tim je

povezan duboki i dosljedan pacifizam u indijskoj politici.

Vjerska i kastinska tolerancija manifestirala se i u prihvaæanju

principa miroljubive koegzistencije (sporazum Indije i Kine o

Tibetu 1954).

U Bandungu 1955. naglasak je stavljen na «uzdržavanje od

akta agresije i upotrebe sile» (toèka 7), i «priznavanje

ravnopravnosti velikih i malih» (toèka 3) te na «uzajamno

povjerenje i dobru volju» (u zadnjem poglavlju dokumenta). Od

tih proklamiranih principa konzekventno je vodio put do politike

nesvrstanosti jer je miroljubiva koegzistencija svakako

najvažniji konstitutivni element nesvrstanosti.

Nesvrstana politika Indije bila je prirodno rješenje, realitet

meðunarodnog života prve zemlje slobodne od kolonijalne

vlasti, koja joj je na širem meðunarodnom planu omoguæavala

slobodan i svestran razvoj. Istovremeno bio je to poticaj za

osloboðenje i razvoj drugih naroda i zemalja; ne egoizam, veæ

udruženi interes, pomaganje i meðunarodna solidarnost

nerazvijenih zemalja.

210

U tom aspektu, nesvrstanost je proistekla iz unutrašnje

prirode indijske tradicije po sebi ona je uvijek bila tolerantna i

sklona suradnji s najrazlièitijim pogledima na svijet i kulturama;

na politièkom planu mira i suradnji s državama razlièitih

društvenih ureðenja i politika. Upravo u toj toèki susrele su se

Indija i Jugoslavija, kojima se poslije pridružio i arapski svijet,

afrièki, azijski i amerièki. Regionalnost nesvrstanosti dobila je

planetarno i univerzalno znaèenje – ono nije moglo ostati unutar

jedne kulture.

Uzdržavanje od upotrebe sile moralo je postati svjetska,

globalna aktivna borba za mir, tolerancija prijeæi u miroljubivu

suradnju meðu narodima; pacifizam je trijumfirao u Povelji UN

1970. U svijetu toga tekle su najprije borbe za nacionalno

osloboðenje kolonijalnih zemalja, zatim za jednakost i

poštivanje potreba tih zemalja, a danas za potpuni razvoj država

u okviru borbe za ravnopravne ekonomske odnose u naporu za

smanjenje jaza izmeðu bogatih i siromašnih zemalja. Pokret

nesvrstanih tako prerasta okvire jedne tradicije i trenutne

politièke konstelacije snaga i postaje univerzalni pokret za

humanizaciju meðunarodnih odnosa, napredak svih društava i

konaèno – izgradnju ljudskog lika èovjeka tih naroda,

humanizaciju èovjeka kao èovjeka.

Time nismo iscrpli tu problematiku niti istaknuli sve

relevantne faktore, veæ samo neke. Ti faktori, naravno, sami po

sebi nisu bili dovoljni da bi pokret dobio svjetski znaèaj, ali nisu

ni beznaèajni. Zahvaljujuæi tim i drugim faktorima, nesvrstanost

je potpuni novum u povijesti èovjeèanstva. Po prvi puta se

dešava da narodi svijeta zajednièki i iznad nacionalnog egoizma

sredstvima mira i suradnje, a ne sredstvima rata, rješavaju pitanja

od sudbinske važnosti ne samo za pojedine zemlje veæ za

èovjeèanstvo u cjelini.

Po prvi put je rat kao pravna forma odnosa meðu državama

zamijenjen formom mira, po prvi put je nepoželjnom oznaèena

nejednakost i neravnopravnost, a sukobi interesa i egoizma

država i blokova ocijenjeni suprotnim interesima svjetske

zajednice u cjelini. Po prvi put su se poèeli uvažavati i

nacionalni, opæeljudski interesi te je bolja buduænost

èovjeèanstva, svih naroda u cjelini postala preokupacijom

svakog naroda i državne politike. To je novum politike

211

nesvrstanosti od neprocjenjiva znaèenja i važnosti za buduænost

èovjeèanstva.

Nesvrstanost dakle nije samo «proizvod» jedne ili

nekoliko tradicija naroda koji su pokrenuli pokret, niti je suma

pojedinaènih politièkih iskustava borbi za nacionalnu slobodu

veæ je univerzalni izraz milijuna ljudi u tim zemljama koji se još

bore protiv gladi i za zadovoljenje najosnovnijih životnih

potreba, za elementarni ljuski život. Politièke su akcije nošene

tom sviješæu i djelovanjem naprednih snaga tih naroda u

kreiranju državne i meðunarodne politike.

Pokret nesvrstanosti nije samo izraz konfrontacije

blokovskoj politici niti samo politici bogatih. On je poèetak

stasanja svjetske zajednice naroda koja neæe biti stvarna po

principu blokovske ili bilo kakve druge zatvorene grupacije, veæ

po interesu socijalizma kao humanizma. To je stvaranje

kompleksnog svjetskog organizma naroda, jedinstvenog

èovjeèanstva, jednakosti i bratstva rasa, naroda i kulture. Ideja

Kantova «vjeènog mira» time dobiva povijesnu eksplikaciju.

Naravno, ako èovjeèanstvo preživi, a to æe moæi samo uz ova dva

osnovna uvjeta: ako se prevlada blokovska politika i zaustavi

trka u naoružanju i ako pokret nesvrstanosti bude postojao

materijalno sve moæniji faktor kreiranja svjetske politike.

Sloboda i razvoj tih naroda uvjet je slobode i razvoja

èovjeka uopæe. Sudbine naroda sve su povezanije. Pokret

nesvrstanosti izraz je povijesne nužde èovjeèanstva da se bori za

ljudskiju buduænost svih ljudi bez obzira na rasu, nacionalnost ili

bilo koju drugu pripadnost.

Blokovski reèeno, pokret nesvrstanosti traganje je

èovjeèanstva za njegovim istinskim Zavièajem ovdje i tamo u

buduænosti, - realna utopija koja svakim danom postaje sve više

zbilja ljudskog vremena, zadatak, djelo i smisao svih ljudskih

nastojanja.

Tom je cilju posveæeno i drvo prijateljstva koje je drug

Tito zasadio u Gandhijevom Samadhiju 1954.