KAKO MISLITI HRVATSKU STVARNOST

(homo barbaricus contra homo humanis)

Istinska skrb o dignitetu mišljenja implicira polemos

spram svakog modusa PLITKOG mišljenja kojem je dostupno

samo ono epifenomenalno. PLITKO se mišljenje situira u

epifenomenalnom, stièe svoj habitus i neprestano tako renovira.

Skrb o duhovnom biæu èovjeka, uopæe o onom HUMANUM,

ono èini neèim marginalnim jer je prioritetnije sve drugo negoli

èovjek u njegovoj ljudskosti. Ono se neprestano sukobljava

unutar samog sebe, s istomišljeništvom i protivništvom, ta

ovovremena DOXA . To je polemièko sredstvo homo

barbaricusa u njegovoj neprestanoj prosudbi svjetovnog i

duhovnog, eo ipso, politièkog i transpolitièkog. Njemu izmièe

uvid u ono NE-SKRIVENO, ono ne sagledava ono suštinsko

svjetovnog i duhovnog bivstvovanja èovjeka. Ovo naše, u

duhovnom smislu barbarizirano vrijeme, obiluje

samooploðivanjem plitkog mišljenja.

U borbi protiv PLITKOG mišljenja pokazuje se skrb o

DUHOVNOM biæu èovjeka. Treba sagledavati sve opasnosti

koje «proizvodi» plitko mišljenje, ideologizirano, politizirano,

barbarizirano mišljenje. Apsolutiziranje politièkog modusa

ljudskog bivstvovanja jest jedan oblik zapalosti u potencijalni ili

èak stvarni barbarizam. Treba znati da je homo politicus jedan

NIŽI modus ljudskosti a politièki život pripada nižoj,

TAMSTIÈKOJ dimenziji bivstvovanja. Istinski TELOS politike

i politièkog jest u pripremi ne-politièkog, tj. DUHOVNE i

ETIÈKE komponente perfekcioniranja èovjeka, njegovog

trans-politièkog humaniziranja.

Politika jest IN NUCE, nužno zlo. Mi nažalost i dalje

ostajemo «biæa politike» s nejasnom sviješæu da postoji ono više

do èega trebamo tek doprijeti. Ali mi se ne smijemo svesti na to!

Niti ono politièko smatrati istinom svoje ljudskosti i mjerom

HOMO HUMANISA! Plitko mišljenje izrasta iz dimenzije

politièkog i vraæa se u nju, ono sebe gradi i utmnièuje u

labirintima politièkog ne dopiruæi do uvida da je istinska svrha

173

politika ne u slobodi ZA politiku veæ u slobodi OD politike!

Tako treba MISLITI.

Zašto onda problematski tema: «Kako MISLITI hrvatsku

stvarnost»? Upravo stoga što tu stvarnost treba MISLITI, ali ne

plitko politizirano i duhovno barbarizirano. Jer ta stvarnost nije

samo politika veæ mnogo više od toga, buduæi da to implicira

pitanje o NACIJSKOM biæu, o totalitetu prošlosti i buduænosti

jedne tradicijske biæevitosti, jedne kulture, jednog naroda. To

znaèi KRITIÈKI se suprotstaviti svim modalitetima plitkog

mišljenja i ustrajati na dignitetu mišljenja i skrbi o duhovnom

biæu èovjeka.

Treba misliti POVIJESNO, uvažavati povijesni

kontinuitet i procesualnost. Balkanski prostor determiniran je

ukrštanjem razlièitih civilizacijskih tokova èije rudimente

nosimo u svom nacijskom biæu, u totalitetu tradicije kao

tradicijske komponente. Dakle, ne radi se o nekom fiktivnom

«ÈISTOM» nacijskom biæu veæ o povijesno-tradicijskoj

konstelaciji porijekla i utjecaja, po èemu nismo samo

«južnoslavenski», «balkanski» veæ još više EUROPSKI i štoviše

– ne-europski! Mnogi to zaboravljaju. Ne smijemo zaboraviti

krucijalnu komponentu MEDITERANSKOG koja nas odreðuje

u našem tradicijskom entitetu. U jednom plodnom razdoblju to

MEDITERANSKO je predstavljalo srž europskog i doprinijelo

daljnjem razvoju europske kulture in toto! Sjetimo se naših

humanista i latinista.

Mi smo oduvijek biti integralni dio Europe te je plitko

govoriti o nekom «ulasku u Europu». Zatim, pitanje državnosti.

Ona je povijesna ÈINJENICA, bez obzira na ambigvitet

povijesnih konstelacija. Meðutim, to se ne smije niti

apsolutizirati jer je državnost samo jedna politièka pretpostavka

razvoja nacijskog biæa. U prvi plan treba staviti duhovne

vrednote i kršæansku tradiciju. Ona je sukonstituirala povijesnu

procesualnost hrvatskog tradicijskog biæa i uoblièila identitet.

To što je ono religijsko uvijek bilo djelatno u politici, nije niti

loše niti dobro veæ jedna povijesno–društvena èinjenica s kojom

treba raèunati i nadalje. Religijsko PO SEBI jest nešto daleko

više od politièkog. U ovom našem sadašnjem trenutku «sprega»

politike i religije može biti više pozitivna nego negativna.

Hrvatska stvarnost jest stvarnost NASILJA. To je nažalost

istina ovog povijesnog trenutka. Sve ono što doprinosi

174

neutraliziranju demonije nasilja i mraka, bez obzira iz kojih

pobuda dolazilo i kojeg profila bilo, jest pozitivno. Ali ovo

nasilje nije samo stvar ovog trenutka niti sluèajnost susreta nekih

nepovoljnih povijesnih konstelacija. Svako nasije proizlazi iz

nižih sfera ljudskosti, iz tamnih dubina ljudskog biæa i

«podruma» jedne nacije i njene nesvjesnosti. Nasilje se najprije

raða u MISLIMA a potom tek u DJELU pokazuje svoj puni

barbarizam. A misli nisu samo «proizvod» nekog uma, veæ

totaliteta jednog života i svijesti, duše i tamnih ponora prošlosti.

Mi nosimo bremena prošlosti i «ispaštamo» zbog njih. Niša nije

od danas, sve jest od juèer – ali s kobnim implikacijama za sutra.

Stoga bi za mnoge «nedoumice» trebalo konzultirati

nepristrane povjesnièare i onodobne kronièare. Pošto smo

baštinici totaliteta vlastite tradicije, baštinili smo ono dobro ali i

ono loše. To važi za sve – baštinike, u svim tradicijama. Ali,

moramo ustrajati u baštinjenju onog dobrog. To je moja epistola

prije svega ljudima ÈISTA uma i srca koji su odgovorni za

srpsku nacijsku biæevitost i dignitet tradicijskog. Nemojmo

zaboraviti – neka mi se oprosti na malom ekskursu – da rušenje

Dubrovnika nije samo kulturni zloèin par exellence, veæ prljanje

digniteta vlastitog tradicijskog biæa i njegove buduænosti.

Upravo u trenutku intenzivne eskalacije nasilja i

netrpeljivosti – treba govoriti o NASILJU i SUŽIVOTU! To je

argument homo humanisa contra homo barbaricusa. Nijedna

tradicija niti politika nije «èista» i «nevina». Ali, svaka treba

postati CIVILIZACIJSKA i bremenita više onim duhovnim

nego barbarskim. Nažalost, u ovim teškim trenucima

«intelektualci» su zakazali i time ustvari dokazali svoj

barbarizam tj. NEÈISTOÆU uma i srca! Ako govorimo o krivnji

i krivcima to su prije svega oni. Èast izuzecima, ali ZAKON

NOÆI ne može biti «alternativa» ZAKONU DANA, a to, in

ultima linea, znaèi oživotvorenje NENASILJA kao ZAKONA

ŽIVOTA, života primjerenog homo spiritualisu.

Oni koji služe kao umna biæa oživotvorenju ZAKON

NOÆI i sami postaju BIÆA TAME. Ne postoje filozofski

adekvatni pojmovi kojima bi se moglo artikulirati tu

fenomenologiju etièke kataklizme. Braniti dignitet mišljenja

znaèi braniti dignitet samog života i ljudskosti èovjeka kao homo

humanisa. A kada se govori o etizaciji života, onda to

podrazumijeva prije svega skrb o ÈISTOÆI uma i srca. In strictu,

175

to znaèi ustrajati na NENASILJU i LJUBAVI kao temeljnim

principima, ontološko-egzistencijalnim naèelima života u

cjelini. Tu se ne radi više samo o teoretskom promišljanju

morala, ovoj ili onoj discipliniranosti, modusu promišljanja

etièkog ili sl.

Treba biti jasno. Politika KAO politika, ne samo neka

odreðena politika, politièka teorija ili praksa, ideologija etc. –

jest zataja humaniteta, jest in nuce – NASILJE! Pitanje jest: kako

ono duhovno «unijeti»u politièko, ne u smislu toga da bi politika

prestala biti dimenzija nasilja, veæ da bi se u izvjesnom smislu

neutraliziralo sve ono što raða i oploðuje nasilje, mržnju etc.

Govori se o »civiliziranju» politike, o europskim «vrhuncima»

politièkog ustrojstva i života, o «demokraciji» etc. etc. – i time

iluzija pothranjuje iluziju. Samo kao DUHOVNO biæe èovjek

jest uistinu SLOBODNO biæe. Kao svjetovno biæe, u ovom ili

onom politièkom životu, s ovom ili onom ideologijom, on jest

neslobodno biæe.

Ali homo politicus jest itekakva stvarnost. S tim treba

raèunati kao i s našom korporalnošæu i našim strastima,

nagnuæima, potrebitošæu in toto. Samo ako u odreðenom smislu

èovjek ustraje u promjeni svog unutarnjeg biæa, svoje «liènosti»

- možemo govoriti o moguænosti promjene u dimenziji

svjetovnog, društvenog, politièkog. ZAKON NASILJA, ŽIVOT

LJUBAVI ne dolazi èovjeku spolja, iz dimenzije svjetovnog, veæ

iz najunutarnijeg biæa èovjeka. On ga iz sebe samog neprestano

stvara, oživotvoruje ili – negira. I tako stvara i samog sebe: ili

kao homo humanisa (inicijalnog homo spiritualisa) ili kao homo

barbaricusa. Misliti politiku znaèi in ultima linea: misliti ono što

NIJE politika!

Ab ovo, kako MISLITI hrvatsku stvarnost? Plitko

mišljenje artikulira tu stvarnost u modusima epifenomenalnog,

te govori o «etièkim sukobima», «sukobima ideologija»,

«neoimperijalizmu» etc. Uvažavati treba i te aspekte i moduse

zbiljnosti, ali treba misliti dublje. Pitanje o povijesnom i

ovodobnom društvenom trenutku ukorjenjuje se in nuce, u onom

antropološkom. Pitati o hrvatskoj stvarnosti implicira pitanje o

èovjeku i modalitetima njegove ljudske naravi u ovodobnoj

povijesno-društveno-politièkoj konstelaciji.

Što jest s èovjekom – tko jest èovjek: nudim moguænost

odgovora na pitanje o povijesnoj i društvenoj stvarnosti. Modusi

176

barbariziranosti kojih nije pošteðena niti Europa (te se to

pokazuje u dimenziji politièkog i javnog i u izvjesnoj

«ravnodušnosti» spram hrvatske tragedije!), «eskalirali» su,

manifestirali se vrlo ekstremno na našim prostorima. Homo

barbaricus-balcanicus: taj «sub-speciae» odgovoran je za ono što

se zbiva i što smo nazvali ETNO–(geno-kulturo)CIDOM: te

samo promišljanjem tog barbaro-genskog tipusa možemo

adekvatno razumjeti ono što se dogaða kod nas.

Svako nacijsko biæe, u totalitetu svog tradicijskog i

kulturnog entiteta ima originalno pravo na samobitnost, punu

afirmaciju svojih životnih, duhovnih atributa. Tu vrijedi

autohtonost, autonomnost, puni «subjektivitet» i na osnovu toga

pravo zajedništva u dimenziji planetarne polilogizacije kao

multilogizacije svih civilizacijskih tokova, tradicija, kultura,

duhovnih i nacijskih vrednota. U dimenziji politièkog govorimo

o nacionalnom, o državnosti etc. što ima svoju težinu ali je telos

politièkog u onom NAD-NACIONALNOM- u bitnom znaèenju

trans- i inter-nacionalnom (Europa ulazi u takav experimentum

mundis!). Barbarogenski tipus ustraje u onom politièkom i to

politièko iracionalizira (npr. idolatrizacija ideje o «Velikoj

Srbiji»), a reakcija na to je isto tako politièka. Nacionalno se

izroðuje u nacionalistièko. Meðutim, u dubljoj, nacijskoj

dimenziji narodnog biæa ne postoji ta demonija segregacije,

separatizma, etno- centrizma etc. To je DUBLJI život

neuništivosti i sakralnosti vrela i humanuma.

Meðutim, upravo demonija «politièkog uma» osjeæa drugo

nacijsko biæe kao opasnost, ono hipostazira osjeæaj tuðosti i

nepoznavanja do ekstremne netolerancije i nepriznavanja, do

mržnje i destrukcije. Posljedice toga osjeæa i Dubrovnik. Ali

otkuda ti tamni porivi i mraène snage? Da li samo iz odreðene

politike? Ne! Oni izviru i hrane se onim NIŽIM ljudskim,

TAMASTIÈKIM u tipusu homo barbaricusa. Demonija nasilja i

razaranja koristi politiku samo kao medij svog objektiviranja, tj.

potvrðivanja te NIŽE ljudskosti.

Pitanje o politici vodi pitanju o èovjeku. Možemo govoriti

o aspektima neèeg eternalnog u ljudskoj prirodi, o tome što sve u

sebi nosi èovjek kao èovjek, te imamo jednostrane odgovore da

je èovjek po svojoj prirodi «dobar» ili «zao» etc. Politika može

biti sredstvo «aktiviranja» tih dubljih, tamnih prostora ljudskosti

i njihovog eksponiranja u èinima mržnje i nasilja.

177

Fenomenologija nasilja je neiscrpna i ljudska povijest beskrajan

je panoptikum djelovanja te niže, tamastièke ljudskosti.

Nažalost, ni naše vrijeme nije imuno od toga, a naš balkanski

prostor sa svojom poviješæu vrlo je «pogodan» za perpetuiranje

nasilja meðu etnièkim subjektima.

Iz èega proizlazi nasilje, mržnja, zlo koje destruira druge

same djelatnike, po kojem smo svi krivci i žrtve? Jednostrani je

odgovor ako to mislimo samo iz razlike (razlièitosti) nacijskih

biæevitosti ili ideologija i na njima utemeljenim politikama. Prije

svega, tamni regioni ljudskosti, tamo otkuda izviru strasti,

nagoni, porivi destrukciji etc., podruèja su NE-ZNANJA i neèeg

nad èim ljudskost nema kontrolu, niti adekvatnu samospoznaju.

Ukoliko ta tamastièka ljudska priroda prevlada u èovjeku,

zagospodari njegovim umom i srcem, ONEÈISTI ih – ljudske æe

misli, osjeæaji i djelovanje biti pod vlašæu te niže ljudskosti. Zlo

se najprije raða u MISLIMA, a potom ovlada osjeæajima i

objektivira se u djelima! Ne-znanje o drugom nacijskom biæu,

mitiziranje vlastitog nacijskog biæa, etnocentrizam i

monologizam, ustvari impliciraju nepoznavanje samog sebe i

svog biæa. Uslijed svega toga, dolaze posljedice ne-znanja:

nepriznavanje razlièitog i drugaèijeg, nepovjerenje pomuæene

svijesti i netolerancija, omalovažavanje drugog nacijskog biæa –

te na kraju intenzivna netrpeljivost, mržnja, razaranje svega

onoga što nosi i simbolizira neèiju nacijsku biæevitost. To je

nažalost naša stvarnost. Nasilje je u èovjeku, u svijetu ono se

samo materijalizira.

Nasilje se oploðuje nasiljem, ono niže, tamastièko u

èovjeku kada jednom ovlada umom i srcem, postaje nezadrživa

sila pustošenja. Jedini istinski odgovor na nasilje jest:

NENASILJE («Ahimsa» u indijskoj duhovnoj tradiciji), ali

medijalizirana adekvatnom politikom tj. onim što može u

izvjesnom znaèenju neutralizirati erupcije niže ljudskosti i

podvesti ih pod kontrolu. Nažalost, tu mora biti mjesta skepsi.

Jer, samo ÈISTOÆA uma i srca može djelovati na suzbijanje

onog tamnog što izvire iz èovjeka i gospodari njime i kao homo

politicusom. Mi inzistiramo na DUHOVNOJ promjeni u

èovjeku jer samo ozbiljenje onog VIŠEG u èovjeku

(«sattvièkog») predstavlja istinsku moæ nad demonijom nasilja.

Homo spiritualis contra homo barbaricusa – to je put kojim treba

178

iæi, uvažavajuæi da je èovjek, nažalost, i homo politicus, zatoèen

u labirintima politièkih praksi i eksperimenata.

Europa šuti jer u nasilju, koje bijesni našom stvarnošæu,

prepoznaje i svoj drugi, kriptizirani lik i svoju nedavnu prošlost.

To je šok iznenaðenja i nesnalaženja. Osvješæivanje je

dugotrajan proces. Još dugotrajnija je procesualnost duhovnog

perfekcioniranja èovjeka u kojem postaje sve manje mjesta

nasilju i mržnji. U tom smislu naša stvarnost još uvijek pripada

ljudskoj pred-povijesti, a mi smo živjeli u iluziji da gradimo

«novu» povijest, da su procesi humanizacije nezadrživi.

Nažalost, zaboravili smo da je èovjek u suštini DUHOVNO biæe,

ali istodobno i biæe TAME i da bez unutarnje duhovne promjene

u èovjeku, svaka za to pogodna politièka konstelacija i grijesi

naše «plemenske» prošlosti, može izazvati demoniju nasilja.

Sada smo i to doživjeli. Ogrezli smo u svijest nasilja

nepripremljeni za to i u stanju pomuæene svijesti neèistog uma i

srca tražimo iz toga izlaz, a izlaz nije u onom svjetovnom, niti

politièkom, veæ u nama samima. Samo, da li smo za to

pripremljeni?

Odgovornost leži u nama samima. Homo spiritualis contra

homo barbaricusa. Vrijeme je da to poènemo MISLITI, a ne se

zavaravati iluzijama vjeèno nezadovoljnog i gladnog homo

politicusa.

Politika jest nužno zlo, ali mislimo dublje i dalje od

politièkog. U nama samima je odgovor na sve enigme i prijetnje

onog svjetovnog i labirinte politièkog. Svijet NENASILJA i

MIRA može biti ozbiljan samo od ljudi ÈISTOG uma i srca. U

svakom drugom sluèaju, svijet mira biti æe fiktivan, nenasilje æe

ustvari skrivati suptilnije moduse nasilja a tamna, niža ljudska

priroda vrebati æe novu povijesno-društvenu pogodnost da se

manifestira i destruira sve ono što nosi dignitet ljudskosti.

Svijet MIRA jest svijet LJUBAVI koji se raða iz èovjeka,

kao što se i sve ovo zlo raða iz èovjeka niže prirode. Preobrazba

te niže prirode, duhovni rast èovjeka jedini je ISTINSKI odgovor

na demoniju nasilja i svega onoga što on donosi. To jest nužnost

ukoliko želimo opstati u svojoj ljudskosti, jer u protivnom slijedi

nam sumrak i kataklizma, zataja humaniteta, a ovodobni

barbarizam je znak da smo u velikoj opasnosti. Iz te opasnosti

vodi samo jedan put: PUT DUHOVNOG

PERFEKCIONIRANJA ÈOVJEKA!

179