OSVRTNO RAZMATRANJE NEKIH OSNOVNIH PRETPOSTAVKI FILOZOFIJA ZAPADA I FILOZOFIJA ISTOKA

(prolegomena razumijevanja odnosa mišljenja planetarnog

poliloga i indijskih duhovnih tradicija)

Našu epohu sve više karakterizira zapoèinjanje dijaloga

izmeðu razlièitih tradicija i kultura što podrazumijeva i razlièitih

svjetonazora, naèina mišljenja, eo ipso razlièitih egzistencijalnih

i duhovnih iskustava. Unutar raznovrsnih procesa

planetarizacije, duhovni procesi planetarnog poliloga kao

multiloga postaju sve manifestniji. Upravo u toj dimenziji

duhovnog i planetarnog zajedništva svih duhovnih tekovina

razlièitih tradicija, nastaju i pretpostavke Novog doba, in nuce

duhovnog doba. Svaka posebita tradicija dobiva tu svoje mjesto i

posebito znaèenje upravo unutar planetarne dimenzije susretanja

i zajednièkog rasta u pleromu jedinstvenog èovjeèanstva. To

važi i za Zapad. Kao što zapadna civilizacija ne može sebe

superiorizirati u odnosu na druge civilizacije bez obzira na

generiranje planetarizacije svog iskustva i tehnolikog znanja,

tako niti zapadnjaèki modusi mišljenja u metafizièkim ili

postmetafizièkim vidovima, nemaju više preimuæstvo nad

drugaèijim modusima mišljenja koji su integralni dio drugaèijih

iskustava duhovnog i svjetovnog bivstvovanja pojedinih

tradicija i kultura. Metamorfoze zapadnjaèke metafizike i

post-metafizièki otkloni od metafizièke tradicije situirani i u

duhovnoj situaciji «post-moderne» - nužno se susreæu s

drugaèijim mišljenjem, suoèavaju s razlièitim duhovnim

iskustvima bivstvovanja na «frontu» planetarnog i univerzalnog,

tvoreæi višestruku, multimodalnu procesualnost nastajanja

planetarnog doba u kojem se otvaraju novi horizonti i iskustva

bivstvovanja èovjeka i èovjeèanstva. Drevne duhovne tekovine

svih tradicija susreæu se u zajednièkom tvorenju buduænosti. «I

starost ima svojih prednosti» (gerasko d’aei polla

didaskomenos), ali ne u smislu nekakve arhaizacije veæ novog

cvjetanja (polianthemos). Kroz oživotvorenje tih tekovina zbiva

se planetarna polilogizacija kao proces univerzalizacije

iskustava, znanja i praksi, rasta i obogaæivanja u najdrevnijoj

131

potrazi èovjeka za istinskijim, boljim, savršenijim

bivstvovanjem kao lofaièkim eratosom èovjeèanstva od

njegovih zaèetaka do danas.

Ako za totalitet zapadnjaèke filozofske tradicije

uzmemo paradigmatski mišljenje Martina Heideggera, onda smo

u srcu mišljenja te tradicije i možemo razumjeti i njenu moiru i

njen kairos s kojim ona ulazi u dimenziju planetarnog.

Razvijajuæi se kao filozofija bitka, filozofska tradicija Zapada,

ustvari je slijedila metamorfoze razumijevanja biæa u cilju

konaènog ozbiljenja svrhovitog, pragmatskog odnosa prema

svim biæima i svijetu u cjelini. «Ontološka diferencija» ustvari je

bila kriptizirana «ontièka diferencija» u èijem je središtu stajao

svjetovni èovjek koji je svijet i biæa razumijevao samo kao

priruèna, raspoloživa, koristljiva. To je put kojim se kretala

metafizièka filozofija Zapada i konaèno se ozbiljila u Tehnici, u

planetarnoj tehnizaciji i tehnoizaciji. Tako je metafizika Zapada

«urasla» u ono planetarno tvoreæi jednu važnu dimenziju

planetarnog bivstvovanja. No to je samo jedan dio istine koja je

mnogo kompleksnija i problematiènija.

Svaki Put ima i svojih uzgrednih staza i jest in ultima linea,

mundani labirint u kome se skrivaju, za-krivaju ili raz-krivaju i

drugaèije latencije i potencije bivstvovanja. Spoznavanje,

organiziranje i utilitariziranje svijeta biæa ipak ostavlja mjesta i

za drugaèija razumijevanja koja su nastojala artikulirati i

kozmièki život i život èovjeka na diferentnim pretpostavkama,

spoznajama i iskustvima. Tu ne mislimo samo na zapadnjaèku

mistiku veæ na totalitet raznovrsnosti duhovnih traganja i života

unutar svake tradicije, pa tako i tradicije Zapada. I kad se

priznaje samo materijalnost svijeta biæa, duhovna i tehnièka

superiornost èovjeka nad drugim biæima, kada se najviše

vrednuje svjetovna pragmatika etc., etc., ipak je prisutno i ono

Drugo, sve ono što nastoji artikulirati polivalentno

post-metafizièko mišljenje, kao i ono do èega to mišljenje niti ne

dopire. To Drugo implicira pitanje o univerzalnom duhovnom

horizontu svake tradicije.

Ako se zadržimo na metafizièkom iskazu da je u

filozofskoj tradiciji Zapada primarizirano iskustvo i mišljenje

bitka, a u tradicijama Istoka podjednako uvažavano i iskustvo i

mišljenje bitka i ne-bitka, iznijeli smo samo pristup problemu.

Jer, treba istaæi ono krucijalno. Za zapadnjake je filozofija kao

132

metafizika odvojena od života i od duhovnog iskustva i situirana

u dimenziji mentalnosti kao intelekta. U tradicijama Istoka

filozofija je naprotiv integralni dio duhovnog iskustva i služi

ozbiljavanju duhovnog potencijala èovjeka. Mentalna se sfera ne

primarizira a intelekt se razumijeva u duhovnom znaèenju, ne

samo intelektualno-kognitivnom. Filozofija se «živi» u

ozbiljavanju vlastitog duhovnog života. O bitku i ne-bitku se ne

misli naprosto kao o intelektualnim èistim pojmovima, veæ ih se

duhovno iskustveno artikulira. Putovi intelektualne spoznaje

samo su jedna stepenica u duhovnom perfekcioniranju èovjeka.

Za zapadnjaka, da samo spomenemo, intelektualna spoznaja

vodi perfekcioniranju svijeta, svjetovnog bivstvovanja.