Noć. Kiša lupa i bubnja po kristalnim prozorima Svetišta Noćurica. Svetište nazvano Majka Zore, u osobnim odajama pokojsobe Divane, ispunjene bljeskovima zvjezdane Magije, dok iz kotlića Vidokotla šapuće para ... Divana sjedi sama, a pored nje treperi plamen svjetiljke Vječne Rose.

Divana razmišlja o očima, ali ne o svojim, već o očima Aire, oči koje je danas vidjela i koje su je podsjetile na njezine vlastite oči. Divana razmišlja: Ako su oči ogledalo Duše ... barem tako kazuju zapisi. Te oči danas kao da me poznaju, ali ne iz ovoga Svijeta i ne iz ovoga Vremena ...

Prisjeća se Divana pogleda Aire, nije to bio pogled koji nešto skriva, bio je to pogled koji nešto pamti ... Kao da Aira u očima skriva suze koje isplakati treba Divana, vidjela je u njima neki strah koji tek treba proživjeti ... Divana se zatekne s rukama na trbuhu, ne razumije zašto!

Te oči ja sam već negdje vidjela, kao da sam ih izgubila, a sada sam ih opet pronašla. Aira (athu. oštar zimski zrak), to ime kao da nosi hladnoću, ali istodobno njezin glas je bio ... nježan, nekako topli, kao da je moj. Divana naglo ustane i stane koračati po pokojsobi, priđe kristalu Magle Proroka, umiruje disanje i skraćuje dah - priziva Viziju, Viziju Vremena ...

Vidi Divana u Viziji Vremena dijete obasjano plavkastom svjetlosti, snažnu ruku koja steže Pukotinu Vremena, a zatim i lice djevojke ... lice je isto kao i Aire, ali je puno mlađe, a potom prepozna vlastiti lik, ostarjelo lice, ali spokojno. Pokojsobom prelomi se tihi šapat: Neka se Istina rodi kad Vrijeme bude spremno, a Srce slomljeno ... neka Srce primi Istinu!

Vizija se rasprsne, Divanino lice prekriju suze koje padnu na pod od kamena. Divana šapne: Zar sam je već izgubila ... u Budućnosti? Dijete koje još nisam rodila već šeće Svijetom Poznatim! Koga traži ... mene? Ako si ti moje dijete koje mi Vrijeme još nije dalo ... ja ću čuvati Tajnu Tvoju, iako je ne razumijem, ali prisežem - pronaći ću način kako bi te prepoznala ... Bilo kada ćeš doći i u bilo kojem obličju!