U mračnoj, tamnoj i napuštenoj stražokuli naziva Nokta'Aan, tek malo obasjanoj svjetlostima Lunara, koji malo proviruje, a malo se skriva, iza oblaka što brzo putuju Nebom. Stranac i Strankinja, točnije Alavan i Aira, pokušavaju uvjeriti Alantaela na zajedničko djelovanje kako bi zaustavili Pomračenje i Pad Svjetloreda koji je pokrenuo njegov otac Obarač Tame – Crni Galanter, Kavalir Blještavog reda …

Međutim, Vremenska Tkanina je već zategnuta do granica izdržljivosti, prijeti pucanjem po šavovima, a Netko, ili Nešto - osluškuje pozorno naprezanje tih niti. Ispred stražokule Kosci se odjednom uznemire, nastala je duboka tišina koju Priroda nikada ne stvara sama ... Onda, zvuk grebanja kandži po kamenu stražokule - tiho, precizno, grozno ...

Iz Tame ispuzi grozno stvorenje - kombinir između Hladnooke i Strahovuka, gipko tijelo, oštre kandže i sabljasti zubi. Izopačena Noćna borkinja Neusklađena Vremena, nalikuje Pa'Neri, ali koju je Noktaum stvorio kako bi osjetila i rastrgala Tišinu Vremena. Njezine oči gore ljubičastim plamenom, a njezine mentalne riječi odzvanjaju u mislima Kosaca, ali i Alantaela, Alavana, Aire ... : Vi iz Pukotine ... Tišinu ste probili, ali vama ne pripada ovo Vrijeme, a ja sam gladna!

Stražokula počne podrhtavati, Kosci su začarano pali u trans i nesposobni su reagirati, Strahotamka se podiže na zadnje noge, sprema se na skok, odlučna zarezati kroz samu Sudbinu. Tada se iznenada zrak oko kule pokrene, uskovitla i otvori poput latica Svjetla.

Divana - visoka, goropadna i dostojanstvena istodobno, ogrnuta ogrtačem srebrene magle, očiju koje gore istodobno mudrošću i tugom ... Napada u bljesku srebrenog ledenog daha! Vrijeme - stane i ne protiče. Tvoje kandže ne smiju zarezati ove niti ... Ne dozvoljavam! Ledeni Slovožig blista ispod nogu Divane, a Strahotamka vrišti, s mukom se povlači uz istodobno rikanje u mržnji. Nestaje u Mraku, ali ... nije uništena, samo je protjerana, kratkotrajno ...

Divana prilazi Alavanu, gleda ga i osjeća poznati trag njegove Duše, ne razumije, zbunjena je, a tada joj se pogled zaustavi na Airi ... zastaje. Njezine, Airine oči ispod kapuljače, iste su boje gledaju jedna drugu, proučavaju. Divana progovori: Te tvoje oči ... Kako ... Zašto me podsjećaju na moje!?

Aira se ne miče, ne otkriva ništa, ali ruke joj lagano drhte ... Udar Vremenskog vala gotovo je neprimjetan, ali Aira i Divana ga osjete istodobno ... Divana tiho šapne: Nemoguće! Osjećam Tugu koju još nisam proživjela, osjećam Nadu koju još nisam tražila ... Tko si ti ... doista?

Alantael se oporavio od mentalne paralize brzo zahvaljujući Oštrosijeku, gleda u Divanu, gleda u Airu, gleda u Alavana ... Nakon kraćeg brzog letećeg pogledavanja Alantael progovori, više za sebe, poluglasno: Mislim da ovo nije slučajno. Ni vas dvoje, ni ti, ni ja ... Ni to što smo ovdje sada.

Divana sada upozori Alantaela: Vrijeme Magije neće vas još dugo štititi, Netko mnogo moćniji brzo se približava ... Morate odmah krenuti, a ja ću vas pratiti ... iz sjene. Netko od vas troje nosi u sebi Istinu koju osjećam, ali je ne smijem otkriti. Još jednom pogled Divane zaustavi se na Airi, kratko, a potom nestane zamahom ogrtača.