Toga dana, dok je Alantael mirno jahao svog Nebkona u ophodnji nemirnih Zapadnih granica, na čelu manje skupine Sjenokosaca, kojoj su pridodani i neki Tamokosci (athu. Sjenokosci i Tamokosci su Generacija 67), pronašao je nekakvu ogromnu veliku kamenu ploču ispisanu nepoznatim Slovožigovima. Kako je ploča, više od pola, bila zakopana u Zrnoprahu Sipine, on odluči podiči bivaktabor i pošalje po Čarače iz naroda Zrneva.

Lunas je svoj put završio, uzdignuo se moćni Cenus bojeći Nebo u krvavo-zlatnu boju. Odjednom Zrnoprah pod nogama Alantaelovih Kosaca pokrene se i napukne, a iz dubine tla dopre toplina, kao da je sam Svijet počeo disati. Alantael odmakne svoje pratitelje na sigurnu udaljenost, a on sam se oprezno približi te ugleda stepenište i nekakav ulaz.

Zidovi stepeništa bili su isklesani u kristalu plavkastog kvarca prošarani nekakvim zlatnim crtama. Odjednom u taboru Kosaca pojavi se Diven - nepozvan, nitko mu nije odao kojim je smjerom Alantael poveo ophodnju, nitko nije znao gdje su se Kosci utaborili ... pa ipak, Diven se pojavio!

Ostali Kosci isuču svoje oružje, ali ih Alantael zaustavi te priđe Divenu. Mladić nije izgledao umorno, a trebao je ako je hodao kroz Sipine, ogrtač mu je bio zaprašen i posut Zrnoprahom, gledao je u Alantaela kao da je već prije bio ovdje, samo se skrivao iza daha Sipina.

Alantael progovori: Ti znaš nešto o ovoj ploči i ovim stepenicama? Diven se osmjehne, nekako nježno, više majčinski, što malo zbuni Alantaela: Ovo nije hram koji se otvara, to je hram koji se Sjeća. Alantael je odjednom osjetio nazočnost nekoga koga bi mogao zavoljeti, zapravo kao da ga već voli! Trenutak kasnije otjera misli i predloži: Dođi Stranče, odmori se i okrijepi pod mojim šatorbivkom, ispričaj mi o tom hramu, pa ćemo onda zajedno ući.