Na samom rubu Tame započet će Put Iskupljenja nakon presudne odluke Crnog Galantera, nekada moćnog Obarača Tame ... On više ne traži Priznanje, ne traži ni Oprost, ali svojim djelovanjem izazvat će prvu Pukotinu kroz koju će nahrupiti Svjetlo!

Slijedeći u nizu je hram u Bezvremenskoj Dolini koji još uvijek pamti vrijeme nevjerojatnog Carstva Vodokapa (athu. Ovo mora biti Atlantida). Alavan i Aire grozničavo traže ulaz i put do Zaboravljenog hrama u kojem je pohranjena relikvija Vremena, ulaz treba zapečatiti prije nego ga otkrije Noktaum.

Međutim, niti jedna čarolija, nikakva Magija koju Aire poznaje i zna ne otključava kamenu ploču na ulazu. Dok Alavana već polako hvata nervoza, Aire i dalje uporno pokušava: Nikakvi Slovožigovi ... nikakve šaputajuće magične riječi ovo neće otvoriti ... ovo je jezik Starih, jezik stariji od Noćurica i Kavalira - ovo je jezik Tihih Obarača!

Tihi Obarači pojavili su se prije Carstva Vodokapa, pa ako išta može otvoriti ova vrata to je jezik Tihih ... nikakva Sila samo Odricanje! Nedaleko njih, dobro prikriven promatra ih Alavan Crni Galanter, u ruci mu je fragment slomljenog mača - Crni Sjenar. Crni Sjenar je drevni mač koji je izgubljen kada su se Blještavi prvi put odrekli Puta Svjetla.

Alavan promatra Aire, ne govori, ali u mislima promišlja: Ona je mene došla spasiti, a ja sam Ono od čega je Spasenje i nastalo - Tama, Izdaja, Ponos ... Pogled mu se spusti na stari medaljon (athu. sličan nosi Aire, a ima ga i Alantael ...), to je medaljon Zapečaćene Loze - skriveni ključ jezika Tihih Obarača.

Usred Tišine Noći, kamen na ulazu odjednom se stane pomicati i iza sebe ostavljati drevnu brazdu starog praga u kojem se pojavljuju Riječi i Slovožigovi: Onaj koji bira Svjetlo, a ne traži Oprost može otvoriti Vrata ova koja Tama ne pamti ... Alavan ostane zbunjen: Ti si ovo učinila? Aira zbunjeno odgovori: Ne, nisam ja ... ali tko je? Aire šuti, ali polako spoznaje - Zna! Okrene se prema stijeni, ali tamo nema nikoga ...

Međutim, Aire vidi ... Erodah leprša srebrenom trakom tkanine zavezane za suhu granu bodljikavog čkalja ... To je stari znak Povelje Svjetloreda ... Skriven Alavan šapuće sam sebi: Ne mogu! Ne mogu još uvijek stati ispred nje, ali mogu stajati iza nje ... bit ću Sjena koja ovaj put neće Izdati!