Divana sve više nešto osjeća, ne razumije, ne može dokazati, Aira pak zna što Divana osjeća, ali to još ne smije otkriti. U tajnovitom dijelu Noćošume, mjesto na koje Noćuriće odlaze razgovarati, ali ne s ljudima, bićima, stvorovima, Magijom ... tu razgovaraju s Vremenom! Mjesto se zove Vrt Suza, a danas je na tom mjestu Aira.

Noć je već kasna, kiša je odavno prestala padati, Aira sjedi uz jezero u tišini okoline krajobraza. Aira promatra kako lopoči u jezeru dišu, njezin dah i disanje su kratki i plitki, čuje korake, ali se ne okreće. Pojavljuje se Divana, tiho se kreće, nisu to pokreti Magije, to su pokreti Nazočnosti.

Dolazi do Aire i tiho joj se obrati: Nema mnogo ljudi, pa čak i rijetke Noćurice, koji znaju za ovo mjesto i mogu ga pronaći usred Noćošume. Kako si ga ti pronašla, Aira, tako ti je ime? Aira mirno odgovori: Nisam ga tražila, ovo mjesto je jednostavno mene pronašlo.

Znaš li ti što ovaj vrt čuva i koja je njegova tajna! Pita Divana Airu koja odmah odgovori: Ne, ne znam tajnu ovog mjesta, hoćeš li mi otkriti tajnu? Divana pogledom stane prolaziti po Airi ... Ovdje sam je prvi put sanjala. Tiho odgovori Divana. Aira se brzo okrene i iznenadi je pogled Divane, malo spusti pogled: Koga si sanjala, ili o čemu ...?

Divana pak ne spušta pogled i drži ga konstantno uprtog u Airu: Ovdje sam sanjala kćer koju još nisam rodila, ali kao da je već volim, kao da je osjećam ... Aira opet spusti pogled i jedva se suzdrži kako ne bi zagrlila Divanu. Ako ne izdrži i ako je sada zagrli prekinut će Nit Tkanja Vremena, a tada brzo odgovori Divani: Možda ona već hoda ovim šumama.

Divana priđe bliže Airi: Da, možda, kao da je osjećam, kao da se skriva u sjenama drveća, ali i u treptajima mojih očiju, u otkucajima mojega Srca ... kao da je čujem kako mi šapuće, jer ne smije mi glasno govoriti. Divana sada približi svoje lice na dah od Airinog i tiho je upita: Tko si ti zapravo Aira? Kako znaš hodati ovim šumama i kao da ih poznaješ bolje nego ja?

Aira se malo odmakne i opet tiho odgovori: Ja sam samo Ona ... koja pokušava spasiti ono što ne smije biti izgubljeno, zato nosim tuđe breme. Divana primijeti da ruke Aire drhte, ali nije taj drhtaj od straha, to je drhtaj čežnje ... Divana iznenada upita: Bojiš li se kako ćeš izgubiti mene, Aira?

Ovo izravno pitanje kao da dodatno pogodi Airu, kao da joj je nešto u grlu zapelo, ali ona napokon odgovori: Ne želim izgubiti Nikoga ... a najmanje Tebe! Divana je ne dodiruje stoji i onda joj samo tiho odgovori: Ako si ono što ja mislim i osjećam da jesi ... ne boj se! Kada budeš spremna ja ću biti pored tebe!

Divana se okrene i nestane u tami Noćošume, a Aira tiho šapne samo za sebe: Jednog dana, bit će to neko drugo Vrijeme - nazvat ću te Majkom!