Utvrda Svjetloreda u predjelu Nebrdovitih Stijena, nazvana Ravelin Levar, negdje u osami, na Zapadnim Nemirnim granicama. Vatra u ložouredu Stražarnika Utvrde (athu. stražarnik je zapovjednik straže, posade utvrde), koju je prepustio Rukovodu Alantaelu i njegovoj gošći Airi, vatra povremeno pucketa i širi toplu ugodu.

Posada utvrde povukla se na počinak, budne su ostale Noćostraže Ravelina. Posada Ravelina sastavljena je od Kosaca pripadnika Svjetloreda. Aira sjedi ogrnuta ogrtačem na Motrogledu Ravelina (athu. nekakva inačica osmatračnice, motrilišta), promatra horizont na kojem se tmina valja preko Neba poput nekakvog otrovnog vala.

Koraci, teški, ali Airi poznati čuju se na stepenicama, pojavi se Alantael i zaustavi se iza Aire: Znaš ... znao sam ljude koji su ovako, poput tebe sada, promatrali Tamu. Kao da se boje i čekaju nešto opasno što bi moglo ispuzati iz nje. Aira ne odgovara, Erodah joj zaleprša krajeve ogrtača.

Alantael se još malo približi, sjedne pored nje na klupu: Ti nisi jedna od tih, zar ne? Sada Aira odgovori: Ne. Ja gledam Tamu, ali već znam što iz nje dolazi i uvijek se nadam ... kako ovaj put neće doći! Alantael okrene glavu prema Airi: Kad progovoriš podsjetiš me na nekoga, ne mogu se sjetiti na koga, ali sam siguran kako te odnekuda znam, a opet sam zbunjen - jer ti si kao Uspomena istrgnuta iz Sna.

Sada Aire okrene glavu i njezin se pogled sudari s Alantaelovim. Vidi Aire u njegovim očima nešto što je i ona naslijedila - Odlučnost, ali i Tugu, no, vidi i Iskru Prkosa ... Možda se samo sjećaš nečega što nije bilo, možda je to uspomena iz nekog tvog sna. Alantael se kratko osmjehne, potom se uozbilji i progovori:

Te tvoje riječi opet me zbunjuju, kad ih čujem kao da dolaze iz magle, prekrivaju mi srce, pa opet ono počinje vjerovati stvarima koje razum ne poznaje. Aira, kao da u tebi ima nešto što je moje ...?! Aira šuti i gleda u daljinu. Alantael opet nastavi razgovor: Znaš, moj otac sve više zastranjuje, kao da ga Tama sve više obuzima i pokušava preobratiti na svoju stranu ... pokušavam ga razumjeti, shvatiti, ali baš mi i ne ide.

Ponekad, nije naša zadaća spašavati roditelje, od nas se samo traži biti tamo kada padnu ... kada shvate koga su zapravo izdali. Tiho primijeti i izgovori Aira, a Alantael pomalo opet zbunjen promuca: Kako, govoriš kao da si to već jednom doživjela, kao da si to gledala ... Aira spušta pogled i rukom dotakne medaljon ispod ogrtača ... medaljon koji joj je na rođenju poklonio njezin otac ...

Možda sam ja samo netko tko je previše dugo gledao u Vrijeme, možda ja samo previše volim nekoga ... Odgovori Aire, ali ne završi odgovor. Nastane Tišina koja se sve više pretvara u napetost, a onda Alantael upita: Tko si ti djevojko, zapravo? Aira se osmjehne: Ja sam Ona koju ti tek trebaš upoznati ...