Oda ženi

 

Prohujali eoni, višegodišnja suša, savana zlatno žuta;

Zlo obično dolazi u paru, svuda kosti. Kroz pustoš

Skupina primata - besciljno luta.

 

Kanibali, strvinari, lešinari – i to smo bili. Tako knjige

Pišu, naši su preci očigledno bili puni brige.

 

Ipak, nada ne umire samo tako. Ići treba dalje.

Pronaći nove izvore vode, livade, bliže hrani.

Negdje ima života, voća na grani.

 

Gle, nešto se bijeli! Sjeverna područja pod snijegom.

To je voda! Uz nju i života ima!

Proći će studen, minut će zima!

 

Valja gradit sklonište, iglu ili šator od krzna,

Uz zamrznuto jezero stati, kožu plesti,

Smisliti omču, čvor, harpun, uzicu! Školjke jesti!

 

Prve kulture nastaju uz vatru. Daje toplinu,

Od krvavog mesa bolje prija dimljeno i pečeno,

Ognjište postaje novi hram – tako je rečeno.

 

Od sala nastaju prve svijeće, večeri postaju duže.

Rađa se govor, prijenos iskustva, pjesma, svatko zbori.

Proljeće stiže, ispred skloništa potok žubori.

 

Ima dana! Stvara se nova povijest.

Ali ništa bez poglavara! Vođe trebamo! U smjenama!

Prvo je ropstvo namijenjeno ženama.

 

Matrijahat ili patrijahat? Nije bitno. Uz ognjište

Nastaje kuhinja, prva higijena.

Žena okućnicu smišlja, šije, novo stvara,

Ona za sve lijepo ima dara.

 

Prođoše eoni. Ostaju tragovi ljubavi

Kroz potomstva. Prve ljubavi, nasilja, i nešto ega.

Život ide dalje, kao put krivudavi.