Prizor, k'o iz bajke: s neba se spuštaju Muze,

Držeč' se za ruke. Cvijeće.

Jedna pjesniku posebno mila

-              Oko glave vijenac svila.

 

Muze (u zboru):

Svi nek' šute dok govore Muze!

Za istinu ništa nismo učinili,

Ako za nju ne učinimo sve

Što je u moći, ne ljudi, već Bogova.

Zlo iz korijena treba isčupat!

 

Kad istina ima grube bodlje,

Laž se može podnijet bolje.

Kad istina boli. Za laž se meki,

Privid podatnosti, hvatamo kao lijek.

-              I to je sudbine tijek.

 

 

Kad sudbini se prepustiš, već si slijep.

Onaj tko može te naljutit,

Korak je to tog da te pokori.

-              Stog' samo istinu zbori!

 

Iskrenost, mudrost i odlučnost

Nek' ruke spoje, Ni oklijevat, ni čekat.

Pjesniče, ne budi plah,

-              Tko ti je odobrio – strah?

 

Ključ za dušu ima onaj kome strah ništa ne znači, 

- A smrt nije.

Prilazi nježno, vedrinom zrači,

Rub mu se usana - smije!

 

Kad Muze zbore – i oružje pravde mora zašutit.

Pregnuću, ne, nadahnuću tu se sudi,

-              Za to krivicu snose Muze“!

 

Nazočne val ganuća obuzme… Trenutak divljenja

Vrijedan, neponovljiv. Čarolija čista.

-              U ponekom oku suza nevina zablista.

 

Muze pjesnika opčinit mogu,

Ali one su ipak samo Muze,

Pjesnik je taj, što mu se sudi,

Nadahnuo Muze, kako se kaže,

Oborio s nogu,

-              To samo plodovi ljubavi mogu.