Quo vadis homine

 

Vrijeme je ono što (ne)postoji, tobože dimenzija.

Nekakva konstanta. Valjda oznaka za klimu.

Prijatelj me uči: nije vrijeme za promjene,

Doba je za mijene.

Dobnik je sat ili ura. Konačno jezična kultura.

 

Eto, sada sam manje tjeskoban, manje

Me more moje strepnje i brige,

Napuštam nesigurnost, psihoze, lebdeće fobije,

Ne vidim opasnosti što prizivaju strah i depresiju,

Odbijam bespomoćnost što vabi stres i najavljuje užas.

A znam – bolji je užasan kraj nego užas bez kraja.

 

Sve je to, mudri kažu, zbog apstinencije.

Točno, suzdržanost osiromašuje upućenog.

Neki kompleksi, bijeg od suočavanja s problemima,

Ili smisao za prepoznatljive valove opće dekadencije.

 

Znam i vidim da ljudi pate, masovna pojava.

Manje je bitna definicija, dijagnoza, lamentacija

O poremećaju psihe ili psihozi.

Razloge tražim u stvarima prostim,

Ne u onom što tvrde psihijatri, psiholozi, sociolozi.

 

Znanje ne izaziva bol, iako su neki u dvojbi.

Spoznaja upućuje, prava je zbilja;

Siromaštvo, opasne prijetnje od gladi,

Porast nasilja i gubitak samopoštovanja,

Život nas više ne mazi, prošlo je doba obilja.

 

Tek nekim doba donosi radost, svega u izobilju.

Većini nije dosadno, ne boluju od debljine.

Patnja drugih je tako banalna,

Osjećaj krivnje isčezava, samo se

Bozi čude s visine: quo vadis homine?

 

Potisnutim (i)racionalnim strahovima nema kraja –

Odoh iz ovog paklenog raja.