MORALIKE
Da je netko na mom mjestu, govorio bi tebi:
Ne čini drugom što ne želiš sebi.
Pogledaj neponovljivost naše vrste:
Mudra natura, u biti pomirljiva,
Stvorila dvonožca, bjegunca sa stabla,
Kovača apokalipse – sad se i ateisti krste.
Ali, na mom mjestu nema nikog
/oprosti, silogizam, dvije negacije/,
Tu sam samo ja, možda usamljeniji od ikog.
Da je netko na mom mjestu, govorio bi tebi:
S čovjekom nastaju naizgled čuda
De facto jesu, ali slijepa.
Um, to središte raja ili pakla,
Razara sva stvorenja lijepa.
Da je netko na mom mjestu, govorio bi tebi:
U svemu ima izuzetaka,
Zlo je kao izuzeci postaju pravilo.
Dobrota ljudska se rastače,
Umjetnost više nije bliska naturi,
Samo još nevidljiva glazba plače.
Da je netko na mom mjestu, govorio bi tebi:
Vrati se izvornom, Ti jesi da budeš
Prepoznatljiv! U Tebi je božansko dobro!
Budi pri ruci nemoćnom, tužnom, prevarenom,
Nisi sve zlo od sotone pobro!
Da je netko na mom mjestu, govorio bi tebi:
Ne prigušuj iskrenost, tad istina zajeca.
Ne budi oštar – to boli!
Surovost dušu zasjeca.
Ljude se ipak voli,
Oni su samo malo veća djeca.
Ali, na mom mjestu nema nikog,
Tu sam samo ja, možda usamljeniji od ikog.
Stvoren sam da pitam,
Je li govor dar ili kazna?
Šutnjom prigušujem misao,
Vrijeme gutim govorom,
Riječ me odaje – izdan sam.
Ne ušutkavaj me, obrati me,
Zavaraj me lijepim riječima,
Još bolje, dobrim postupcima.
Ono si što činiš,
Teško prepoznajem ono što misliš,
Za što se hiniš.
Kad puno pišem gubim pregled, manje pazim,
Moje je pero oštrije od mača,
Nemuštom porukom možda nevine gazim
Pogledam bolje – nazirem romor plaća.
Mozgovi mrtvih pritišću umove živih
Umovi živih pritišću mozgove nerođenih.
Ja volim boje, a sve je puno tonova sivih.
Ne, nisam mazohist, samo sam stvaran do srži,
Naprosto čovjek iskren, otvoren,
Možda u promišljanju nešto brži?
Ne očekuj da ti pišem ono što želiš čuti
Nisam za prozirne laži stvoren.
Dobro ili zlo nastaje činjenjem,
Valja odvagnut svaku riječ.
A što tek činim - nečinjenjem?
Jesu li moje današnje zasluge tek buduće zablude?
Tražim li u drugima krivce za svoje predrasude?
Pišem dalje, na djelo valja prijeć.
Etika na odru. Istina, još diše.
Agonija morala, kolaps na vidiku.
Pogledaj oko sebe, knjige, izvješća, sve piše.
Vidjet ćeš tužnu sliku:
Nešto se srozalo u ljudskoj duši,
Tek pjesnik, djeca i ludi budni snatre.
Pusti ih, njihove iluzije ne ruši.
bglavac
edin.kecanovic
