A sada kažimo, jedna po jedna,

Ono što svaka nabolje zna,

Prva nek' se javi Muza iz pjesnikova – sna.

 

Da, u Tebi je pjesnička žica ,

Za mene neotkrivena.

Daj joj zraka - dušo iskrena,

Ne čeka prazna lica,

Oči što bježe, jer misli lutaju,

Ruke zgrčene od tihe boli,

Želje što razdiraju -

Ne videć drugog - sebe zavoli.

 

U svakom biću spava jedan pjesnik,

Tek neki progovori – ustvari, zajeca,

Nešto ga, izgleda - boli.

 

Ti nisi prazan k'o isušen zdenac,

Ne beri cvijeće, lijepo miriše,

U Tebi toplo srce diše,

Ne gradi za se uveli vijenac.

 

Kad misliš da je u Tebi tama,

Tad oči Tvoje  do užasa  pate,

Ko ptici kojoj život krate,

Ne ograda, krila  su kazna sama.

 

Sve imaš dobro, ako želiš naći,

Ne tuguj, nisi sam,

Osjeti, iz Tebe ljubav zrači!

 

Pa što ako riječi neće teći,

One su samo kočnice za misli,

Poželi lijepo – od sebe si veći!

 

Prave su riječi k'o najdublje boli,

Razdiru iznutra, drobe srce,

Tek onog koji stvarno voli.

 

Ti možeš u očaj pasti,

Kao drugi, vidjet samo tugu.

Al' možeš sebe nadrasti,

Nađi ljubav drugu!

 

Sve su ljubavi prave ako voliš nježno

I ne misli pritom, već osjeti,

Zaboravi na um što ima nešto snježno,

Na lijepo uvijek se prisjeti,

Život nije ono što Ti prijeti:

 

 

Život je dah, trenutak, sjaj u oku,

Miris djevičanstva, livada, ptica,

Život Tvoj u skoku,

…Zatitrala nova žica.

 

Ti jesi nešto posebno, dobro

Tebe krasi, anđeoski dodir, iskreno, lijepo,

Od kog ukrao ili pobro',

Ne mari, nije srce Tvoje slijepo.

 

Kad otvoriš svoje misli, nekom

Za koga misliš da ne sluti,

Upamti – on te sluša pritajeno, dira meko,

Tad zajedno niste kruti, isti su vam – puti!

Tvoje je društvo i Tvoja samoća,

Al ne kao zbir  žalosnih misli,

Već nadahnuća, nova kakvoća,

Rajski vrt neubranog – voća!

 

Tako je i s umjetnikom što ostavlja

Zapis na tvari, crte, tragove svojih snova.

Kad ruka krene, nemirnom dušom zavedena,

Čini se da je u svemu zbrka,

Al' sjevne boja, il' zatamni se žarki dio,

Otkrije se poruka srca, još uvijek snena.

 

I nek' ide ruka od boje do sjene, od crte do ganuća,

u svemu se nazire čaša dobrote,

Rode se nova pregnuća

Za slične robove - krasote!

 

Tad djelo više ne prigovara tvorcu,

Ko dijete napušta neumornu majku,

I žubori svojem brižnom ocu,

Priču, izvornu,  toplu – bajku.

 

Umjetnik ne bira boje, sredstva niti tkivo,

Njeg' izabiru tvari što sjaje unutarnjim žarom,

I nije bitno što stvarajuć' je snivo,

Djelo se u njeg' zaljubilo – kradom .

 

Na kraju do nas dopre slika, predmet od gline,

drveni ukras, staklena perla, tkanina poput cvijeća,

I govori tiho – to su  i vaši zanosi,

Poklonjene čarolije – vedrine“!

 

U pjesmama srca nalaziš

Nevidljivu glazbu, što li?

Zaboravi na svoju samoću,

Odagnaj tu razornu zloću,

Pozovi poruke iz srca,

Poslušaj – već se koprca!

 

U grudima Ti je tijesno,

Zarobljen mislima što koče,

To nisi Ti  - tužna je mis'o nešto stresno,

Tvoje srce nešto drugo hoće:

 

Vedrinu, treptaje struna,

Nevidljivu glazbu, to je Tvoja kruna“!

 

Kad nešto važno želiš reći,

Ne viči, tiho kaži,

Glas će na pravo mjesto stići,

Ko' potok, što  moćnu rijeku traži…

 

Kad vidiš dobrog kako zrači,

Osjećaš neki val topline,

Nasmiješi se – tiho,

Na rubu usne su dubine.

 

Otvoren smijeh ko' prijetnja,

Veliku radost prati strepnja, ma kako izgledala vedro,

Odaje te nesmotrena kretnja.

 

Smiješak je poput cvijeta,

Tiho otvara latice svoje.

Vedrina ima lice tvoje,

Oči djece – svijeta!

 

U drugima kad lijepu mis'o želiš pokrenut',

Stalno rasteš, postaješ veći,

Od stranca prijatelja možeš stvorit',

Pokreni se, Ti ćeš u drugom novo bogatstvo steći!

 

Oči u cvijetu Tvoje su, zanesene.