Muze (u zboru), Nemoj se zaljubiti u djelo svoje,

To ono nije htjelo. Što je Tvoje

kad ga objaviš, predaš u tuđe ruke, pokloniš?

Jedan dio Tebe u drugom tada živi,

Ako se nekom sviđa i Tebi se potajno divi!

 

A tada misli nisu tmurne,

Noći nisu bljesci paranoje,

Dani novi nisu sivi,

U TEBI I DRUGIMA NOVE SU BOJE.

 

Riječi su poput ptica, daj im krila.

Al pazi – kome šalješ: što siješ - žanješ!

Riječi mogu razveselit' il povrijedit'.

Zato, na vrijeme - zašuti!

U lošem trenutku i riječ – guti, davi.

A kad je tren pravi?

To srce pitaj, u snu, il' na javi…

 

Pjesnik je biće kao druga što su,

Ništa nije posebno, tek malo više htijenja,

Zapisat poneku lijepu mis'o

(Ah, nikad dosta strpljenja),

Jedino što se drzne reći na glas,

-                      Istinu, bez tuđeg odobrenja...

 

Trenutak ključni. Apoteoza.

Muze pružaju ruke svoje podižuć pjesnika u visine.

Proces bez ključnog lica? Osta zapis, proza.

 

 

PROLOG

Što napisah, kad ponovno pročitah ,

Odlučih sve izbrisat', delete, no save,

…Prekasno, ode nedovršeno djelo.

Epitaf skidam s umorne glave: "Requescat in pace",

(Te riječi meni nešto znače),

Iskreno progovorit, a ne bit željan slave.