BALADA O ŠUTNJI

 

Imun na istinu, nešto ljepše zvuči nego - lažov.

Opaka balada, rugalica – kome to treba?

Riječ je o pamfletu, dakle o nama. Duhovni korov,

Gurati glavu u pijesak, dok zlo vapi do neba.

 

Ne želim znati što se oko mene zbiva,

Ne vidim dekadenciju? U osnovi, nihilizam.

Meni je dobro, drugi su za me prijetnja.

Moja je kula od bjelokosti najmanje kriva.

Moja savjest o nečem blaženom sniva,

Čeka me – kletva.

 

Šutnjom lažem, dakle sam sebi sam ništa i nitko,

Šutnjom štetim slabom, svima, ja sam nitkov.

Opereš li šutljivog sabotera, hulju,

Ostaje uvela trava, zagađena prljavom vodom,

Gle kreaturu, čistu moralnu kurvu!

 

Šutnjom negiram sebe, istina mog'o sam ostat' kuš.

Šutnja je dar od neba, onome tko je parazit, uš.

Šutnja je moje prokletstvo, moralno samoubojstvo,

Duhovna pustoš, mentalna kapitulacija,

Rasulo uma – retardacija.

Šutnja je ukras moje glave, zgodan pramen, 

Biljeg zakržljalog mozga - znamen.

 

Opasna je iskrena kretnja,

Šutim k'o hulja, skriven u duplji,

A šutnja je – zlato. Što sam bogat…

Da kestene vruće vadim, to nije moja briga,

Mirno spavam dalje, u džepovima - figa.