LABUD

 

Jezero Bundek. Uređeno. Ponos čelništva.

Građanima na dar.

Uredio Glavni čelnik. Tko mu je par!?

Al' nešto ne štima. Nema ptica!

Tu i tamo poneki vrabac.

Ne čuje se – žabac.

Tek šulja se par gavrana – loši znaci.

Ipak – labudovi plove.

Tobože – ribe love.

Prilazim bliže, a labud šapne:

- Čuj me, stani malo, nešto mi je na pamet palo.

- Slušam rajska ptico, divni stvore

 Nešto mi oči Tvoje zbore.

 

Labud zašuti. Tek mu iz očiju suze teku:

Hvala Ti na čišćenju smeća,

Ljepše je svima uz obilje cvijeća!

Ne ljuti se, znam da si dobar:

Neću mostove, struju, umjetni šljunak,

Rasvjetu, što zbunjuje stvorenja mala što lete,

Stupove mrtve i zastave, ograde, betonsku  cestu!

Nisam tražio sterilan Bundek;

Daj mi drveće, grmlje, šipražje, travu,

Vrati mi moje divlje rukavce,

- Hoću svoju rijeku Savu!