PJESNIK NA OPTUŽENIČKOJ KLUPI

                        (poema)

Gle, pisac piše, sudeć' sebi, farsu, komediju,

Vodvilj, satiru, pamflet ili dramu.

Ah, što ga muči, da ne spava,

Zalutan neutrino, valjda, što li,

Nemir, zanos, njega zaokupi,

Stvarajuć' otvor (iz koje vacuum isijava),

… Praznina, naravno, ne boli.

 ...Ne čestica - đavo, već val dobrote, Tebe kuš'o!

Upamti: što pišeš nek' ne bude slatko,

(od toga pate zubi, desni - znano),

Za onog što čita, već dojmljivo, kratko.

Pišuć' odmori se, umorna dušo,

I piši snažno, ako Ti je dano. 

Ja ne znam koliko će trajat' ta muka,

Da iznjedrim novo djelo,

Za neke možda gozba, za druge - podgrijano jelo,

...Oprostite, pisanje nije moja struka.

No, dobro, dobro, to si i prije znala

Da Tvoja mi lik svjetluca pred očima

I pjesma, umjesto suze - pala

Na papir, ekran, što li?

Sam Bog zna zašto pišem,

-                      Valjda nešto - boli.

Sve lijepe misli htjedoh u trenu, 

Da u par stihova zgusnem,

I grleć' u sebi Tvoju sjenu,

S njom – usnem!

Dajem  Ti srce svoje na dlanu,

Uzmi ili ostavi.

Gle, nešto krvari?

-                      Netko je otvorio staru ranu.