Čuje se zvono kako jeca,

Poput duša, zvona plaču -

Da, suze　su zvona srca,

I kamen beživotni - rastaču...

Samo usne mogu ponekad reći

Sve što oči kriju,

Pogledaj, tako se i one tiho – smiju.

Haiku ili slobodna mis'o, nije bitno,

Izvornost trebaš u sebi samom naći,

Siguran u svoj lik　što nekom nešto stvarno znači

Tad zajedno mi smo　za mrvu jači...

Kad mis'o lijepa za nekog se 'prikvači',　　zrači...

I bez rime idu poruke dobre,

s rimom javlja se ritam, refleksi, sazvučje novo,

riječi nisu samo otrovne kobre,

k'o što pjesnik kaže... u žaru sam ih kovo...

Pjesme trebaju glumcima što život izgovore u dahu,

Ljepotom, naglaskom na - bitno.

Riječi ne skončaju u prahu,

Svemirom odjekuju - HITNO!

Pjesnik ne traži - da ga se traži.

Čudom se čudi kada ga – primijete,

- Dok svoje pješčane kule gradi, kao dijete.

Odreći se nihilizma što prijeti

Negacijom negacije,

Dosadom što razara dobre,

Zar nemaš ni mrvu kreacije?

Zarobljen si u misli tamne, kobne.

Sad vapiš grčeć' se do pjene,

Rastačeš se u lagodnom talogu,

Ne videć' da si poput sjene,

Što ravna se po lošem nalogu –

…jadan sluga goreg gospodara,

Prigušenog talenta, ubijene volje,

Odvojen od duhovnog blaga,

Zaražen od fatalne paranoje..

Pjesnik se s pjesnikom ne natječe

Pjesnik u pjesniku – gori.

Pjesnik se pjesniku tiho divi,

Od njega uči, i radi po svojem.

Pjesnik je uvijek pomalo divlji,

- On svojim riječima zbori:

Moje su pjesme oduvijek u meni bile,

Nešto tajno snile.

Pjesme od mene odlaze k'o ptice,

Više nisu moje,

Odoše ko uplašene prepelice,

Nek' se same snalaze - znoje,

Zbog čudne rime, nemuštih kanona što dave

Pjesnika　koji - ječi,

A kojeg napuštaju misli

Sabrane od zaborava - riječi.

Pjesnik je poput mimoze,

Prvi na Suncu procvjeta.

Još nije nebu pružio ruku,

- Već ga tuđa odsijeca.

Cvijet ne niče zato da ga lomiš,

Već da prepoznaješ skrivene oči, snene.

Cvijet će Tvoju dušu dirnut,

- Nemoj ga prekinut.

Pisac bira riječi, teme,

Smisao života,

- Pjesnika riječi traže – same.

Pisac je poput talenta – ništa bez napornog rada,

Za pjesnika nema škole,

- On se – naprosto rađa.

Pisac se muči s formom, rimom,

Sve s mjerom, kraće il' duže,

- Pjesniku sve to daju – Muze.

Do raja ili pakla tek je tanka crta

Kad se to dvoje,

- U jednom koprca.

Tad nastaje svađa:

Daj mi nadahnuće! Ideju, formu, rimu!

- Zar to nije – krađa?

U piscu možda pjesnik spava

Nepismen ko Sokrat.

Što pisac prešuti,

- Za pjesnika je – strava!

Što te briga ako nema rime,

Pjesma nije robinja forme!

Riječi teku kad srce otvoriš,

Mis'o svoju od uma - oslobodiš.

No, iskrenost zna zaboljet. Ne mari,

Za svaku bolest ima lijeka,

- Osim za srce što krvari…

… A možeš od planine veći biti

Do nepoznatih visina doći,

Ko' Čovjek, s mjerom, što nemaš ništa kriti,

Do cilja svojeg – kroči...

Da tijelo odmoriš i duh osnažiš,

Za neka nova pregnuća.

Da ljepotu u sebi potražiš,

I skloniš se od tame klonuća…

Uzalud čekaš pismo, a svoja slao nisi,

Sve riječi su u Tebi, izreci ih - ih sebi!

U trenu dok misli svoje gušiš,

Ne znajuć – živo biće rušiš…

Ti imaš neke svježe poruke, što traže srodna lica,

Pruži svoje ruke, i slutnja golica…

Tek budi biće iskreno -

Već to su silna znanja.

Zar misliš da je svako biće pismeno,

Što vjeruje u - naučena saznanja.

Sve dobro i lijepo u　Tebi se krije,

Spava, miruje, tiho - očajava.

Probudi te glasove dobrote,

Žar Tvog toplog bića nek' iz Tvojeg　 srca　isijava,

Neke nove, svemirske ljepote!

Dok u sebi budim prigušenu nadu,

Radujem se novom danu.

U svakoj kapi vode prepoznajem nov život,

Razigranu djecu,

Dodir ruku, šapat usana što se traže:

U svakoj zvijezdi prepoznajem oči zaljubljenih,

Nova srca…čaroliju vječne LJUBAVI…

Znam da imate briga, što će vam

jedna više, moja pisma, ushit ili paranoja.

Pošta od pjesnika nije s preporukom,

ne traži da se primalac　- potpiše,

Dovoljno je da zna,

- Za koga - DIŠE!

Kažeš – daj se na natječaj javi,

Bit će para! Ne, hvala.

Bavim se poslom prečim,

- Nemam dara da pred lošim klečim.

Bolje su pjesme bez naslova,

Nego naslov bez pjesme. Jasno.

To još ne boli.

Nikakva mudrost smisliti slogan,

Marketinški trik, što li?

Al od uzvišenog do trivijalnog…

Ustvari, samo je korak,

- Ponekad, gorak.