***

 

Pokušavam nešto, ali ne znam do kraja,

Jesu znanje i istina put ili cilj, bolji od raja?

Liječim mane, ali čime da ih potpuno uklonim;

Znanjem, intuicijom, da se ne bojim?

Ne planiram neuspjeh, al' uspjeh je poput bitka,

Zadovoljstvo, radost prepoznatog, podijeljenog užitka.

 

Prepoznajem podlost, prijevaru, nepravdu, tugu,

Naravno kod drugih, svoje ne vidim mane.

U vlastom egu tonem, gubeć sebe, čarobne dane.

Život shvaćam i promjene prihvaćam,

U sebi moram naći pitanja i odgovore!

Nemoguće? Ne, iako teškog se posla laćam:

Razluči važno od hitnog, koliko možeš, dobri stvore…

 

K'o potok primam nove kišne kapi,

Privide, istine ili tlapnje - prikazanja?

Kao rijeka dajem svoja saznanja.

Za zlo ne hajem, za dobro se ne kajem.

Moj život nije ni lijep ni ružan,

Možda drugačiji od sviju,

Ma koliko dao, još uvijek sam dužan,

Pogledaj, oči se moje toplo smiju.

 

Iz prošlosti tuđe, još više vlastite, crpim

Iskustva bolna. Sad saznanja nova stječem,

Od bližnjeg i boljeg učim, da sakupim

Ostatke sebe, gledajuć, upijajuć, u sebe mećem

Samo najbolje od mogućeg (a toga ima),

Gradeć' (ne)moguće kriterije za kriterije,

Čudeć' se kao dijete  poludjelom svijetu,

Zaraženom od pandemije kolektivne histerije.