Mula Nasrudin je imao velike probleme, jer se zadužio kod mnogih ljudi, a novca nije imao da vrati dug. Pošto nije znao kako da se izvuče, upitao je svog advokata za savjet, a ovaj mu je

predložio da proširi vest da je umro. Na taj način, svi će misliti da je s tim gotovo, a on će se moći preseliti u drugi grad i početi život ispočetka, a zelenaši mu više ne bi stvarali nevolje.

Nasrudin ga je poslušao, i tako je sahrana počela. Nalazio se u kovčegu, i na ispraćaj su došli i gotovo svi ljudi kojima je dugovao silan novac. Jedan od zelenaša se oprostio od njega, i drugi mu je poželio sretan put, isto je bilo i s trećim, četvrtim, i sve tako do osmog. Međutim, deveti je, izvlačeći pištolj, uzviknuo: “Nasrudine moj, znam da si mrtav, ali samo da bi mi bilo lakše, ispaliti ću ti metak u čelo!”

Nasrudin je pretrnuo od straha. “Ama, jesi li lud, čovječe”, povika ovaj dižući poklopac, “pa vratiti ću ti sve do dinara”.