Nekog bolesnika pregledao je psihijatar koji je bio dosta ekscentričan - baš kao i svi psihijatri. Nakon gotovo tri godine psihoanaliza, čovjek se obratio svom prijatelju: “Psihoanalitičaru je možda gore nego meni, jer ja pričam već tolike godine, a on nikada ne kaže ni riječ - za sve ovo vrijeme nikada nije rekao ni “ne” tu “da” - samo sjedi u svojoj fotelji i klima glavom. Sada sam stvarno zabrinut, jer ne znam što da radim. Ja pričam i pričam i pričam, psihoanalitičar sluša, i u tome je prošlo tri godine naše suradnje. Ja više stvarno ne znam što da radim dalje”.

Prijatelj mu reče: “Pa, zašto onda ne prestaneš?” Bolesnik je to zaista i želio, ali, ipak, nije bio u stanju.

Međutim, poslije izvjesnog vremena, psihoanalitičar je umro. To je bila kap koja je prevršila mjeru. Zbog toga je čovjek opet otišao kod svog prijatelja: “Moji problemi su se sada udvostručili. Prvo je problem bio u tome što je psihoanalitičar šutio - nikada nije prozborio ni “ne” ni “da “. Niti me je prihvaćao niti me odbijao, tako da nisam mogao odrediti - jesam li na pravom putu - na putu

izlječenja - ili sam i dalje bolestan kao što sam i bio. Sada, kada je napustio ovaj svijet, problem je

još veći: što sada da radim?”

“Nemoj uopće brinuti”, pokušao ga je prijatelj utješiti. “Ti samo nastavi pričati, jer on ti ionako nije odgovarao - u čemu je razlika?”

“Odgovarao nije”, priznao je čovjek, “ali je slušao!”