U Japanu, veliki mistik Hotei je još zvan Nasmijani Buda. On je bio jedan od najvoljenijih mistika Japana a nikada nije izgovorio ni jednu riječ. Kako je postao prosvijetljen, počeo se smijati i ako bi ga netko pitao: “Zašto se smiješ?” on bi odgovorio smijući se:. On se tako kretao od sela do sela i smijao se. Narod bi se okupljao i on bi se smijao. I polako bi njegov smijeh postajao infektivan - netko u masi bi se počeo smijati, a potom još poneko da bi na kraju čitava masa naro- da bila u smijehu; smijali su se zbog... Zbog čega su se oni smijali? Svi su znali da je to luckasto, da je taj čovjek čudak, ali su se smijali i pitali zašto se oni smiju. No, ipak su se i dalje svi smijali i bili zabrinuti šta će drugi misliti o njima. Nije bilo nekog razloga za smijeh. Ali su ljudi uvijek ipak čekali Hoteja jer se nikada u svom životu nisu potpuno tako smijali, sa takvim intenzitetom da su

otkrivali da je poslije takvog smijeha svako njihovo čulo bilo jasnije, čistije. Njihove oči su mogle gledati bolje, njihovo čitavo biće je postalo svjetlije kao da je neki teret nestao.

Ljudi bi pitali Hoteja: “Hoćeš li se vratiti ponovo, a on bi otišao smijući se u drugo selo. Njegov čitav život; za skoro četrdeset i pet godina otkada se prosvijetlio, on je činio samo jednu stvar a to je bilo smijanje. To je bila njegova poruka, evanđelje, njegovi spisi.